Skip to content

Lidija Gajski (liječničke novine 103, listopad 2011):cijepljenje, spas od zaraznih bolesti ili nepotreban rizik

Lidija Gajski je prošle godine u liječničkim novinama objavila razmjerno dobar članak o povijesti cijepljenja. Isti je sad dostupan na internetu pa i mi prenosimo link  za sve zainteresirane. Gđa Gajski daje kratak povijesni pregled razvoja cijepljenja, kontroverze koja ju je pratila i najčešće argumente za i protiv. Članak je vrlo čitak i odlična početnica za sve koji se u najkraćim crtama žele upoznati  s problematikom, a ne žele se odveć uznemiriti, jer je doktorica blaga u svom pristupu, ne ulazi preduboko u “tehnikalije” , dokumentirane kontroverze i političke konotacije, te ostavlja čitatelju da sam dublje istraži temu. Lista referenci je nažalost prilično mršava za jednu osobu od struke.

http://www.zivot-ili-cijepljenje.hr/docs/cijepljenje/izjave/Cijepljenje%20-%20spas%20od%20zaraznih%20bolesti%20ili%20nepotreban%20rizik.pdf

Rušenjem do napretka (2) : “red u prostoru” (i na rušenju se zarađuje)

lider

Prvo se krenulo s rušenjem bespravnih građevina u primorskom dijelu Hrvatske, na dvije lokacije u Istri (Marčana i Medulin) te na otoku Braču (Bol i Milna), a nakon toga kreće se i u kontinentalni dio zemlje, kazali su na današnjem susretu s novinarima u Ministarstvu zamjenica ministra Ana Mrak Taritaš i pomoćnik ministra za inspekcijske poslove Davorin Oršanić.

Bespravni graditelji su uporni, ali i mi smo, kazali su dodajući da time ostvaruju najave će ove jeseni krenuti u tu akciju, čime se želi unijeti reda u prostor Hrvatske. Rušenje će ići u tri vala, prvi je već krenuo s rušenjem građevina bespravno građenih poslije 21. lipnja 2011., na proljeće bi trebalo krenuti s onima u zaštićenim područjima tipa nacionalnih parkova i slično, a onda one čiji vlasnici nisu podnijeli zahtjev za legalizaciju za što je rok do kraja ove godine.

Do kraja ove godine zahtjev za legalizaciju mogu podnijeti oni koji imaju rješenje građevinske inspekcije, takvih je oko 30 tisuća građevina, a svi ostali rok za te zahtjeve imaju do 30. lipnja iduće godine. Do 15. kolovoza bilo je oko 15 tisuća zahtjeva, od kojih je riješeno oko 1.500, kazala je Mrak Taritaš, ali ih se očekuje više do kraja godine, pri čemu ne ide sve glatko jer dosta investitora i vlasnika jednostavno čekaju inspekciju da im dođe na vrata. Za sada još nemaju razrađen model što će biti s onima koji ne podnesu zahtjev za legalizacijom, to će odlučiti kasnije, ali zasigurno će biti ili rušenje ili neusporedivo skuplja legalizacija, upozorila je Mrak Taritaš.

Oršanić je istaknuo da je jednostavnije kada sam vlasnik/investitor sruši građevinu i pobrine se za otpad nego da mu to radi izvođač Ministarstva, jer su to prilično veliki troškovi koji se kreću od 150 tisuća do 200 tisuća kuna za rušenje, a isto toliko i za odvoz i odlaganje otpada. Za sada imaju ugovor s jednom tvrtkom-izvođačem rušenja, TGT Adriatic, ali do kraja ove godine planiraju natječajem naći još nekoliko izvođača kako bi pokrili cijelu zemlju.

Na susretu s novinarima čulo se i da je ove godine srušeno 150 objekata, za što je protrošeno 200 tisuća kuna iz proračuna, a da će za iduću godinu tražiti za rušenje oko 20 milijuna kuna. Sredstva neće biti problem, rekla je Mrak Taritaš, ali puno toga ovisi i o lokalnim uredima za izdavanje dozvola, gradnju, prostorno uređenje i slično pri gradovima, općinama i županijama koji su također nadležni riješavati problem bespravne gradnje.

Ili će se rušiti, ili će se legalizirati za što je država dala mogućnost plaćanja nakanade na rate na pet godine, ili će smanjiti komunalnu naknadu, ili nešto drugo, to ovisi o njima, ali reda u prostoru se mora uvesti, kazala je Mrak Taritaš.

HZJZ-ov crno-bijeli svijet bolesti i cijepljenja- fanatizam cijepljenja? (3)

U prvom nastavku naše male trijade spomenuli smo neke lucidnije  izjave iz HZJZ-a.

Danas ćemo se pozabaviti jednom, po mojem mišljenju, manje lucidnom izjavom, i općenito slučajem cijepljenja protiv HPV-a u Hrvatskoj. O tome se već podigla određena buka u javnosti i čak postoji jedan blog sa solidnim pregledom dostupnih činjenica koje prate čitav slučaj.

Mi ćemo se ovdje skoncentrirati na dosadne i suhe statistike HZJZ-a i njihov stav prema čitavoj stvari (primijetite riječ “stav”, a ne informacije,kliničke i ostale studije, nezavisna istraživanja, prijavljene nuspojave, znanstvene  reference itd.):

Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti,

Referentni centar za epidemiologiju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi

Zagreb, 30. siječnja 2009.

 Zavodima za javno zdravstvo županija i Grada Zagreba – Služba za epidemiologiju – svima

 Molimo Službe za epidemiologiju da ovaj dopis proslijede i liječnicima Školske medicine

 Predmet:Stav o cijepljenju protiv HPV infekcije

Vezano uz sve češću pojavu gradskih i županijskih inicijativa za financiranjem cijepljenja djevojčica protiv HPV infekcije, ovdje u sažetom obliku objavljujemo naš stav o HPV cijepljenju.

 Cijepljenje je medicinska intervencija i ne smije se o cijepljenju donositi odluka na političkoj razini, već na stručnoj razini. Također, neetično je medicinski zahvat s primjenom lijeka reklamirati kroz medije, što se ne radi niti za druga cijepljenja, niti ona iz Programa obveznih cijepljenja Republike Hrvatske.

Epidemiolozi, zaduženi za zdravlje stanovništva na svom području, dužni su u ovoj situaciji zauzeti aktivniju ulogu u prenošenju postojećih stavova u vezi s time i educirati pučanstvo koje putem medija dobiva krive informacije.

Nije opravdano raditi pseudo-programe, masovne programe cijepljenja na razini grada ili županije, jer cijepljenje koje nije sustavno i bazirano na temeljima epidemiološke metodologije izrade javnozdravstvenih programa neće rezultirati javnozdravstvenim i opće korisnim efektom. Takvi programi jedino mogu polučiti nejednakosti u dostupnosti zdravstvenoj zaštiti i nezadovoljstvo onih koji su uskraćeni. Ovakva nejednakost je cilj proizvođača cjepiva i njihovih lobija, jer se time vrši pritisak na uvođenje cjepiva u obvezni program.

U daljnjem tekstu je objašnjeno zašto ovakve inicijative smatramo individualnim cijepljenjem, tj. cijepljenjem od koje korist mogu imati isključivo cijepljeni pojedinci, stoga je temeljna zamjerka takvim inicijativama određivanje dobnih skupina za cijepljenje kao da se radi o masovnom cijepljenju. Prema tome epidemiolozi bi trebali podržati individualno cijepljenje u pravom smislu riječi, što isključuje ograničavanje cijepljenje na jednu kohortu.

Dva su HPV cjepiva registrirana u Hrvatskoj. Četverovalentno, koje je indicirano za djevojčice i djevojke u dobi od 9 do 26 godina i dvovalentno, koje je indicirano za djevojčice i djevojke od 10 do 25 godina.

 Smatramo da je potrebno omogućiti individualno cijepljenje protiv HPV infekcije. Ovaj stav je iznesen u članku objavljenom na internetu u Hrvatskom časopisu za javno zdravstvo 7. siječnja 2008. godine (http://www.hcjz.hr/clanak.php?id=13602), koji je prije toga distribuiran županijskim zavodima za javno zdravstvo.

Individualno cijepljenje smanjuje cijepljenoj djevojci životni rizik za obolijevanje od raka cerviksa. Individualno cijepljenje ne treba ograničavati na neku ciljanu dob, već se svaka djevojčica i djevojka unutar dobne skupine za koju je cjepivo indicirano može cijepiti ako nije seksualno aktivna. Ne može se sa sigurnošću reći u kojoj mjeri se smanjuje rizik, obzirom na neke nepoznanice, poput trajanja zaštite i zastupljenost cijepnih genotipova HPV-a u raku cerviksa u budućnosti.

Ne treba smetnuti s uma korist od smanjenja rizika od premalignih promjena kod cijepljenih djevojaka, te ako se primjenjuje četverovalentno cjepivo i smanjenje rizika od nastanka genitalnih bradavica.

Individualnim cijepljenjem se ne može postići značajno smanjenje incidencije raka cerviksa u populaciji.

 S javnozdravstvenog stanovišta, značajno smanjenje incidencije raka cerviksa i smrtnosti od raka cerviksa može se postići sustavnim cijepljenjem, što podrazumijeva uvođenje cjepiva u Program obveznih cijepljenja. Međutim, značajno smanjenje pobola i smrtnosti se može očekivati tek 20 do 30 godina nakon početka cijepljenja, a maksimalni efekt cijepljenja na pobol bi se vidio tek 30 do 50 godina nakon uvođenja cijepljenja. Znatno ranije smanjenje učestalosti  bolesti i smrtnosti od raka cerviksa može se postići uvođenjem organiziranog probira, što podrazumijeva pozivanje svih djevojaka i žena svake tri godine na ginekološki pregled i uzimanje obrisaka cerviksa s citološkim pregledom.

Dakako, najveće smanjenje pobola bi se postiglo istovremenim uvođenjem obveznog cijepljenja i provedbom organiziranog probira. Organiziranim probirom bi se već unutar par godina smanjila incidencija invazivnog raka cerviksa i smrtnost od istoga, a cijepljenjem bi se već unutar nekoliko godina smanjila incidencija premalignih intraepitelnih lezija cerviksa, a za nekoliko desetljeća bi se zamijetilo dodatno smanjenje raka cerviksa na račun cijepljenja. Također, u slučaju korištenja četverovalentnog cjepiva, smanjila bi se i incidencija genitalnih bradavica. U ovom trenutku smjernice Svjetske zdravstvene organizacije i Europske komisije preporučuju da se prije uvođenja obveznog cijepljenja osiguraju kvalitetni nacionalni programi organiziranog probira i sustav praćenja HPV infekcije (po dobi, po genotipovima, po dijagnozi), radi procjene učinkovitosti cjepiva. U skoro vrijeme možemo očekivati modificiranje ovih smjernica.

 Kada bi se ispunili uvjeti za uvođenje obveznog sustavnog cijepljenja, dob u koju bi se cijepljenje uvelo se odabire na temelju podataka o spolnom ponašanju adolescenata. Idealna bi dob, prema postojećim podacima, bila 14 godina. Također i u slučaju obveznog cijepljenja u određenoj dobi, individualno cijepljenje djevojčica i djevojaka koje nisu spolno aktivne bi i dalje bilo omogućeno, bez obzira na dob.

Inicijative pojedinih gradova ili županija, da se cijepe djevojke koje to žele (čiji roditelji na to pristaju) određene dobi, najčešće sedmog razreda osnovne škole, nemaju javnozdravstveno opravdanje, jer se na taj način velika količina novca ulaže uz minimalan ili nikakav javnozdravstveni učinak.

Doduše, svaka cijepljena djevojčica će imati smanjen rizika za razvoj raka cerviksa, ali takvim načinom cijepljenja neće biti smanjena incidencija raka u populaciji (cijepi se svaka druga djevojčica u svakom drugom gradu, pa se slijedeća generacija preskoči, pa se ponovno pokrene inicijativa……).

Prema tome, takvo se cijepljenje treba smatrati individualnim. A u tom slučaju, ne treba ograničavati cijepljenje samo na jednu generaciju.

Ako neki grad želi platiti cijepljenje djevojčicama i mladim djevojkama, nema epidemiološkog opravdanja to omogućiti djevojčicama u npr. sedmom razredu a uskratiti djevojkama u npr. drugom ili četvrtom razredu gimnazije.

 Što se tiče masovnog cijepljenja od interesa za Republiku Hrvatsku, ono je definirano Programom obveznog cijepljenja u Republici Hrvatskoj i donosi se na prijedlog Službe za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Ne postoje gradski i županijski programi masovnog cijepljenja, jer bi takvi programi bili u suprotnosti s nacionalnim Programom. Zbog toga se ovakve inicijative gradova i županija trebaju smatrati individualnim cijepljenjem.

 O uvođenju HPV cjepiva u Program obveznih cijepljenja se razmišlja i vjerojatno je da će u budućnosti biti uvedeno, kada za to budu ispunjeni uvjeti. Uz gore navedene uvjete (organizirani probir i adekvatno praćenje), nužan uvjet za uvođenje cijepljenja je društvena prihvaćenost cjepiva (pozitivna percepcija cjepiva u javnosti) koja će omogućiti visoke cjepne obuhvate.

mr. sc. Bernard Kaić v.r.

Voditelj Odjela za cijepljenje 

 Prof. dr. sc. Ira Gjenero-Margan v.r.

Voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti

Voditelj Referentnog centra za epidemiologiju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi

Što dakle možemo zaključiti iz ove nepotrebno dugačke salate? (ima još jedan dio koji nisam prenio)

Ukratko: treba cijepiti, ali još nema uvjeta za to a i stado se malo buni.. pa zasad neka se cijepi “individualno”.. ali neka se cijepi.. a valja uvesti i “probir”..

Ratio legis ovog budućeg obaveznog cijepljenja je “suzbijanje raka maternice”.

Ograničimo se zasad na rak maternice, ovog tihog ubojicu. Tablica raka daje prikaz slučajeva raka maternice po dobnim skupinama u 2009. godini. Kolika je incidencija raka maternice u Hrvatskoj? 10 000 godišnje? 1000 godišnje? Nešto manje.. po dobnim skupinama u žena kako slijedi:

C53 CERVIX UTERI
ukupno 369                      1  (20-24), 9 (25-29), 29 (30-34),  24 (34-39), 35 (40-44), 62 (45-49), 48 (50-54), 39 (55-59),                                                         16 (60-64), 29 (65-69), 23 (70-74), 23 (75-79),  19(80-84),  12 (85 i više)
C54 CORPUS UTERI
ukupno 583                      8 (35-39), 6 (40-44), 28 (45-49), 54 (50-54), 90 (55-59) 96 (60-64), 78(65-69) 98 (70-74)                                                             68 (75-79),  44 (80-84), 13 (85 i više)

Treba napomenuti da incidencija može biti i manja od zbroja gore navedenih brojki jer postoji  vjerojatnost da oboljele od raka cervix uteri, obole i od raka corpus uteri, . Kako se broje uspješno tretirani recidivi i moguće metastaze sa drugih žarišta jednako tako nije poznato, kao niti metodologija i kriteriji “ranog otkrivanja” raka. Postoje neke klasifikacije i navodno uspješno liječenje interferonom, ali što se točno može nazivati rakom po današnjim dijagnostičkim metodama, a što ne, ne zna nitko.  (Iz osobnog iskustva znam za slučajeve “mogućeg raka” (po markerima) operirane manje više preventivno nakon “specijalističkog pregleda”: “moramo otvoriti da vidimo za sigurno” i “kad smo već otvorili, evo nešto vidimo, ne znamo šta je, ajde da to izrežemo”- rak dijagnosticiran i izliječen.. u ovim slučajevima nije se radilo konkretno o raku maternice, nego o nekim mnogo češćim oblicima raka- konkretno debelog crijeva)

Vrijedi napomenuti da je HPV doveden u vezu (kakvu-takvu) prvenstveno sa rakom grlića maternice, iako je to u gornjoj izjavi pojednostavljeno u rak “cervixa”. HPV nije doveden u vezu sa ostalim oblicima raka, vjerojatno će se i za njih pronaći neki virus, možda baš HPV?

Transseksualcima unatoč, još uvijek nije zabilježen niti jedan slučaj raka maternice u muškaraca..

Sad, odgovorni epidemiolog bi  prekaljenom statističaru dao zadatak da analizira distribucije dostupnih podataka o raku maternice i HPV-a po genotipovima i dobnim skupinama u danoj ženskoj populaciji, napravi presjek pojedinačnih slučajeva raka maternice po genotipovima HPV-a u Hrvatskoj (ima ih 15-ak ovako općepoznatih, no vjerojatno ih ima i više) kako bi dobio kakvu takvu korelaciju između određenog genotipa i pojave raka, prije nego uopće pomisli na bilo kakvo  cijepljenje, a kamoli obavezno cijepljenje. Ovu bi vrijednu studiju objavio u nekom medicinskom journalu malo ozbiljnijem od hrvatskog časopisa za javno zdravstvo i sakupio određeni broj bodova po Bologni, te postao još uvaženiji stručnjak.  Ni to ne bi bio neki užasno bitan pokazatelj prekaljenom dr.sc. biol. ili dr. sc. medicine koji zna da i ako se prisutnost HPV-a ustanovi u 100% slučajeva raka maternice, još uvijek ostaje mnogo veći (nepoznat, ali procjenjuje se na preko 90%) postotak onih žena koje su imale/imaju HPV i nikad ne obole od raka maternice, i da znatan broj žena oboli od raka maternice, a da im se ne može dijagnosticirati infekcija HPV-om. Kauzalnost je dakle, ako i isključimo ostale faktore, uzimajući u obzir i velike vremenske  razmake (10-50 godina), u najmanju ruku upitna, a epidemiološka studija u trajanju od 20-50 godina, kako vidimo, tek se priprema..

Za preporučena cjepiva ne postoje pouzdani i nepristrani podaci o tome da li ona bitno smanjuju rizik od raka, trajanju imunosti, ili mogućim nuspojavama (iako dva postojeća cjepiva protiv HPV-a postavljaju nove rekorde po broju prijavljenih nuspojava u SAD-u i čak su povučena u Španjolskoj).

No ova je logika (iako ju djelomično priznaju) previše neuredna za opću teoriju cijepljenja i maniju “smanjivanja učestalosti” i “eradikacije bolesti” u populaciji. Čim se zadovolje uvjeti za “praćenje”, možemo pretpostaviti da će se krenuti sa masovnim cijeljenjem.

Ova simplistička logika, onako kako se servira javnosti, nestručnoj i stručnoj, glasi: HPV uzrokuje rak (xx% korelacije), cijepljenje daje imunost protiv/smanjuje učestalost HPV-a (xx% korelacije), ->cijepljenje smanjuje rak ( korelacija nepoznata/nepostojeća)). Cijepljenje nikad nema negativne nuspojave, a ako i ima, koristi su mnogo veće od rizika.

Na primjeru gore citiranog teksta vidimo i kako je “spašavanje života” i “očuvanje zdravlja” tek manja briga u sveobuhvatnoj teoriji cijepljenja, koja se vodi mesijanskom misijom smanjivanja statističke učestalosti definiranih uzročnika bolesti cijepljenjem, ako treba i 60 godina unaprijed, provođenu na “temeljima epidemiološke metodologije”.. Statistiku uspješnosti, kao i mogućih štetnih nuspojava cijepljenja (u koje u pravilu ne vjeruju) vode sami cjepitelji.

Kako smo vidjeli i iz primjera  H. influenzae, tetanusa, ili HIV-a, da bi se neka bolest proglasila “javnozdravstvenim pitanjem” od “interesa za Republiku Hrvatsku”, dovoljno je da od određene bolesti (zarazne, manje zarazne, nezarazne, nebitno) oboli desetak osoba godišnje u populaciji od preko 4 i pol miliona ljudi , ako je protiv nje kojim slučajem proizvedeno cjepivo. Cijepljenog (pacijenta) se ne mora ništa pitati i on ne smije stajati na putu veličanstvenoj misiji WHO-a -“eradikacije bolesti” i “zaštite javnog zravlja” na globalnoj skali.

Ovo ne objašnjava nužno zašto žele cijepiti dječake.. vidite, tu se primjenjuje “teorija krda”, gdje bi neimuni  dječaci  (natprosječni jebači) od imunih djevojčica (malih radodajki) mogli pokupiti HPV i prenijeti ga drugim imunim djevojčicama- koje će netom poslije toga, u razdbolju od 10-70 godina kasnije razviti rak maternice sa 0,x-x% -nom vjerojatnošću, te je stoga dobro da se i oni cijepe kako bi se povećala “kolektivna imunost”.

Tu dakako moramo zanemariti i ostale  faktore koji bi mogli igrati ulogu u razvoju bolesti: na prvom mjestu STAROST i opće-zdravstveno stanje, klamidiju, gonoreju, higijenu, učestalost gljivičnih i ostalih infekcija, promiskuitet, oblik, čvrstoću, tvrdoću, promjer, dužinu i čistoću penetrirajućeg penisa, učestalost i žestinu spolnih odnosa, prostituciju, prehranu, vanzemaljce itd; okolišne faktore: ksenoestrogeni iz plastike, pesticida, insekticida, deterdženata, oralnih kontracepcija itd. da ne nabrajam.., cijepljenje? dakle, potpuni mrak..

Postoji sasvim realna mogućnost da bi se u procesu višedecenijskog suzbijanja četiri/dva genotipa HPV-a i još u punom jeku izvojevanih veličanstvenih pobjeda nad tim pošastima, mogao “neobjašnjivo” početi povećavati broj rakova maternice “uzrokovanih”, ovog puta- drugim genotipovima HPV-a, protiv kojih se ne cijepi, ili nekim drugim patogenom. Ovo bi se moglo ustanoviti vjerojatno negdje u vrijeme kad cjepiva budu spremna i protiv njih.. i tako  unedogled.. a možda u procesu zaključimo i kako meso (ono što se kao takvo prodaje), osim što crpi “ograničene resurse”, ne spada u zdravu prehranu po CDC-ovoj piramidi namijenjenoj konjima i kravama.

No možemo vidjeti kako se propaganda iz dnevnih novina već preselila i na internetske portale za “znanost i kritično mišljenje” i kako se “stručna javnost” ciljanim predavanjima priprema za uvođenje obaveznog cijepljenja.. (Na IRB-u  se ne tako davno jednako tako krenulo i sa predavanjima koja trebaju hrvatsku “stručnu” javnost pripremiti na uvođenje GM hrane u Hrvatsku.)

O svemu ćete, post factum, biti obaviješteni u narodnim novinama. Dotad možete uživati u hororima i opasnostima HPV-a na stranicama raznih masovnih publikacija, internet portalima, forumima isl.

HZJZ-ov crno-bijeli svijet bolesti i cijepljenja- fanatizam cijepljenja?(2)

Epidemiolozi “polažu velike nade” i u cijepljenje protiv HIV-a, iako nije adekvatno dokazano da a)  HIV postoji, b) uzrokuje AIDS  c)  da se “HIV/AIDS” prenosi normalnim spolnim odnosom. Također, HIV (ono što se tako naziva) praktično ne postoji u normalnoj hrvatskoj populaciji. Prema ljetopisu samog HZJZ-a, u 2010. godini od najveće statističke skupine, 258 000 dobrovoljnih davatelja krvi  NITI JEDAN nije testirao pozitivno na HIV. Tko je testirao pozitivno? 3 homo/biseksualne osobe, 24 “bolnička pacijenta” (oboljeli od AIDS-a?), 45 “anonimno savjetovanih” i 76 “ostalih”  . Registrirani slučajevi AIDS-a od 1986. do 2010. godine broje 325 osoba, od toga:

HOMO/BISEX 153 47,1%
PROMISKUITET, heterosex 96 29,5%
I.V. UZIMANJE O. DROGA – Drug addict 24 7,4%
PARTNER HIV+ 29 8,9%
HEMOFILIJA – Haemophiliac 8 2,5%
DJECA HIV+ MAJKI – Children of HIV+ mothers 3 0,9%
NEPOZNATO – Unknown 12 3,4%

Čak su i sami HZJZ stručnjaci “zbunjeni” činjenicom da se HIV, kao navodno zarazni virus, ne širi tako lako. I što se skriva pod “partner HIV pozitivan”? Tko je izmislio i složio ove  preklapajuće kategorije?

Kad bi u HZJZ svoju statističku magiju željeli primjeniti i na slučaj HIV/AIDS-a došli bi do očitog zaključka da je AIDS slabo, ako uopće zarazna i slabo infektivna bolest od koje u Hrvatskoj (kao i svugdje drugdje) boluju gotovo isključivo bi/homoseksualci, intravenozni ovisnici o drogama i hemofiličari. No, to bi stalo na put obaveznom cijepljenju za plemeniti cilj “eradikacije” ove strašne bolesti.. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se HIV  može širiti samo (navodno) spolnim putem i prljavim iglama i krvlju, dok je testiranje lako dostupno, cijepljenje protiv HIV-a će se svakom normalnom čovjeku činiti kao apsolutna idiotarija. Ali ne i posebno pomazanim epidemiolozima.

No već smo vidjeli kako je glavna logika cijepljenja-> ako je definiran navodni uzročnik bolesti, i ako se proizvede odgovarajuća vakcina- u principu treba cijepiti.. Ova se nepoljuljiva vjera temelji na prijašnjim veličanstvenim pobjedama cijepljenja nad bolestima, iz čega ekstrapoliramo da je svako proizvedeno cjepivo dobro i potrebno (svakome) dok se  ne dokaže drugačije. Pokušaji dokazivanja drugačijeg a priori se odbacuju kao “neosnovana histerija” i “ugroza javnog zdravlja”.

Tako u ljetopisu iz 2002. nalazimo sljedeće:

Posebno treba istaknuti potpuni nestanak dječje paralize (poliomyelitisa) što je 2001. godine i službeno potvrđeno svečanim Certifikatom o eradikaciji, Svjetske zdravstvene organizacije za cijelu Europsku regiju i time i za Hrvatsku. To je kruna i simbolična nagrada za višedecenijska nastojanjai uporan rad na sprečavanju dječje paralize sustavnim cijepljenjem koje se kod nas provodi od 1961. i za veličanstven uspjeh naše preventivne medicine u zaštiti zdravlja pučanstva koji je time postignut.

Hvala, druže Tito. Pozabavimo se, onda, za početak slučajem polyomielitisa. Koliko je ta strašna bolest uzimala života i kakva je situacija danas?

Na wikpediji postoji razmjerno dobar članak (s ozbiljnim referencama) o polyomielitisu. Pa kaže:

Polio je akutna, virusna, zarazna bolest koja se sa čovjeka na čovjeka prenosi prvenstveno fekalno-oralnim putem…

Kod većine ljudi sa normalnim imunim sustavom, bolest prolazi nezapaženo. Rijetko, infekcija proizvodi manje simptome, koji mogu uključivati infekciju gornjih dišnih puteva, gastrointestinalne smetnje i simptome slične gripi.

Ishodi infekcije poliovirusom: asimptomatski- 90-95%, manja bolest-4-8%, neparalitički aseptički meningitis- 1-2%, paralitički polyomielitis 0,1-0,5%.

vjerojatnost razvoja paralitičkog poliomijelitisa raste s dobi. kod djece je omjer 1:1000, kod starijih 1:75.. vjerojatnost ovisi i o serotipu virusa.

Već smo pročitali kako je HZJZ svojim decenijskim naporima cijepljenja u trajanju od 40 godina u potpunosti istrijebio polyomielitis. Njihovoj racionalizaciji moglo bi se naći više zamjerki. Prva bi bila da po teoriji  cijepljenja to ne bi trebalo trajati tako dugo, pogotovo ako u obzir uzmemo relativno malu učestalost poliomijelitisa u Hrvatskoj u vrijeme započinjanja imunizacijskog programa, strmi trend pada PRIJE početka cijepljenja i odmah nakon (što se ne može objasniti samo cjepivom ako je nakon toga trebalo još 30 godina do eradikacije) te (naravno), visoku uspješnost samog cjepiva u suzbijanju te bolesti. Druga jest da su životni uvjeti, prehrana, i higijenski standardi u Hrvatskoj 2002. bili drastično bolji od onih 1961. I treća, po kojim kriterijima je ustanovljena “istrijebljenost”? Na čemu se temelji slavodobitnost njihove izjave?

U “nuspojavama cijepljenja” iz 2006. (prikladniji naziv bi bio: “hvalospjev cijepljenju) grupa autora daje podatak da je u razdoblju od 1961. do 1965. prosječni “pobol” od polyomielitisa iznosio 219 slučajeva godišnje. Četrdeset godina kasnije  i nakon toga prosječni pobol je nula (izuzevši “postvakcinacijski” polyomielitis).

Nije mi poznato kako se 1961. dijagnosticirao polyomielitis no možemo pretpostaviti da je u najmanju ruku uključivao i neparalitički aseptički meningitis, ako je laboratorijski nalaz ukazivao na prisutnost poliovirusa. Opet, ne znam je li tada postojao laboratorijski nalaz za polio ili su dijagnoze bile iz rukava.. ili neka kombinacija toga? Možda su postojale i neke ekstrapolacije? možda se i svaki meningitis aseptica dijagnosticirao kao slučak polia, u kojem slučaju je broj oboljelih precijenjen. Možda samo slučajevi u kojima je postojala paraliza, bez laboratorijskog nalaza. Tko prizna da ne zna pola mu se prašta.

Ovo su podaci iz vremena kad je polio, u lošim higijenskim uvjetima, sa slabijom prehranom, u teškim životnim i radnim uvjetima i sa neusporedivom bolničkom njegom i općenito svime lošijim haračio svijetom i uzrokovao paralizu u ljudima narušenog imunog sustava.  Potpuni nestanak poliomijelitisa danas tumači se općom vakcinacijom, no nije poznato koliko dugo traje imunitet nakon cijepljenja. Očito, jedno je objašnjenje (kako nema zabilježenih slučajeva poliomijelitisa)- doživotno. Drugo objašnjenje- teorija krda.. Može i kombinacija, zašto ne?

Kako danas znamo da smo istrijebili polyomielitis? Za pravni naputak možemo se obratiti službenim definicijama bolesti koje je odredila Europska unija:

DJEČJA PARALIZA, POLIOMIJELITIS PARALITIČKI (POLIOMYELITIS
ANTERIOR ACUTA)
Klinički opis
Klinička slika kompatibilna s poliomijelitisom, npr. akutni početak mlohave paralize
jednog ili više udova sa smanjenim ili odsutnim refleksima tetiva u zahvaćenim udovima, a
bez drugog vidljivog uzroka i bez gubitka osjetilnih ili spoznajnih sposobnosti.
Laboratorijski kriteriji za dijagnozu
– Izolacija poliovirusa iz kliničkog uzorka
– Nalaz nukleinske kiseline poliovirusa.
Klasifikacija slučaja
Moguć: N.P.
Vjerojatan: Slučaj koji udovoljava kliničkoj definiciji oboljelog
Potvrđen: Slučaj koji udovoljava kliničkoj definiciji oboljelog i laboratorijski je potvrđen

Kao što vidimo, definicija obuhvaća samo paralitički poliomijelitis, ako nema drugog vidljivog uzroka i gubitka osjetilnih i spoznajnih sposobnosti. Ne uključuje slučajeve meningitisa aseptica i oboljenje gornjih dišnih puteva, kao ni simptome gripe.

Štoviše, definicija ne uključuje nužno niti slučajeve dječje paralize:

AKUTNA MLOHAVA (FLAKCIDNA) PARALIZA (AFP)
Klinički opis: dijete ispod 15 godina starosti s akutnom mlohavom paralizom (uključujući
sindrom Guillian Barre), ili osoba bilo koje starosti s paralitičkom bolesti kompatibilnom s
dječjom paralizom (poliomyelitis anterior acuta)
Klasifikacija slučaja NP (slučaj definiran kliničkim opisom)

Ako je virus “eradiciran”, zašto se protiv njega cijepimo? Pa, mogao bi se ponovno pojaviti.. iako je eradiciran.. uvijek “bi mogao” doći izvana. Neki istraživači čak smatraju da takva stvar poput paralize izazvane ovim virusom nikad nije ni postojala, pa čak niti da je postojanje samog virusa ikad dokazano.

No budući da je poliomijelitis navodno zarazna, iako većinom bezazlena bolest, (iako ponekad može biti ozbiljna) opravdanje za obavezno cijepljenje može se naći, ako pretpostavimo plemenite namjere Rotary internationala, WHO-a, UNICEF-a i dr. Salka.

Što reći za tetanus. Tetanus nije zarazna bolest i “teorija krda” ili strah od naglih epidemija ne može se primijeniti. Prije početka cijepljenja 1950.-ih, (u vrijeme velikih radnih akcija, lošijih higijenskih uvjeta pri porodu itd.) ) godišnje je od njega u Hrvatskoj pobolijevalo 186 osoba. U razdoblju od 2002.-2006. taj je broj  spao na ca. 7 godišnje i većinom zahvaća starije osobe. Djecu se protiv tetanusa cijepi (kako bi bili sigurni) 6 puta do prvog razreda osnovne škole i još jedanput sa 18 godina (u stvarnosti, protiv tetanusa ih se cijepi i  desetak i više puta ako ubrojimo i cjepiva koja sadrže tetanus, a nisu “protiv tetanusa”) . Koliko je smanjenje učestalosti tetanusa posljedica cijepljenja, a koliko posljedica povišenih higijenskih standarda i bolničke njege, prvenstveno pri porodu, i općenito današnje paranoje roditelja nad djecom i smanjene fizičke aktivnosti u svim dobima pitanje je za ozbiljniju analizu. Vrijedi napomenuti i da se cijepi protiv slabo imunogenog toksina tetanusa, a ne protiv same bakterije (Clostridium tetanii).

2010. godine (4 osobe oboljelo od tetanusa) HZJZ, bez da ide u detalje pojedinih slučajeva, nezadovoljno objašnjava:

No, i ove je godine nezadovoljavajuć bio
obuhvat docjepljenjem protiv tetanusa 60-godišnjaka, samo
60,3%. Na tom se polju moraju uložiti dodatni napori za
poboljšanje. Uz ukupan zadovoljavajući postotak važno je da
i na razini županija i epidemioloških područja unutar pojedinih
županija postoci budu ujednačeni i na dovoljno visokoj razini,
kako ne bi nastali tzv. “džepovi” niske procijepljenosti, što je
podloga za nastanak manjih ili većih ponovnih epidemija
sada potisnutih bolesti.

(Za izvaliti ovu mudrost bilo je potrebno- ni pet ni šest- 11 autora)

Nevjerojatan slučaj Haemophilus influenzae tip b meningitisa

Drugi slučaj kojim ćemo se nakratko pozabaviti u ovom članku je onaj H. influenzae tipa B. Prema nuspojavama cijepljenja iz 2006, u Hrvatskoj je do 2002. g. godišnje od meningitisa (navodno) uzrokovanog ovim patogenom obolijevalo 20-30 osoba, uglavnom djece u dobi do četiri godine. Bolest nije zarazna, a bakterija se normalno nalazi u okolišu i na ljudskom tijelu. Odlučeno je da se ovo cjepivo mora uvrstiti u obavezan raspored cijepljenja. U dvije godine cijepljenja učestalost HiB meningitisa je svedena praktički na nulu (knjigovodstveno u svakom slučaju):

“Do 2002 godine, kada je uvedeno ovo cijepljenje u Program, godišnje je u Hrvatskoj bilo 20-
30 oboljelih od H. influenzae meningitisa, uglavnom djece mlađe od 4 godine. U 2004. godini
zabilježen je samo jedan H. influenzae meningitis, kod odrasle osobe, u 2005. godini troje u
dobi od 12 do 17 godina (necijepljeni), a 2006. godine dvije odrasle necijepljene osobe.” (str. 8)

Ako pretpostavimo da je cijepljenje HiB vakcinom uvedeno po jedinstvenom rasporedu sličnom onome iz 2006. godine (posebni raspored za necijepljene predstavlja logistički problem, protivi se velikoj epidemiološkoj teoriji i na internetu nije moguće naći raspored za 2002. godinu)

S navršena dva mjeseca života: Hib cjepivo
Nakon 1 mjeseca: DTPa + IPV.
Nakon 4 tjedna: DTPw + OPV + Hib
Nakon 6 tjedana: DTPw + OPV + Hib
2. godina života:
– po navršenih 12 mjeseci života MoPaRu
– DTPw + OPV + Hib

2004. godine dobijamo populaciju necijepljene djece u dobi između 2 i 4 (5, vidi kasnije) godine života, od kojih nijedno nije oboljelo od meningitisa uzrokovanog Haemophilusom tipa B. Napominjemo da je moguće  da su barem neka od te djece cijepljena..  u svakom slučaju zanimljiva statistička anomalija.

Autori  impliciraju da je cjepivo istrijebilo tu vrstu bolesti i da su oboljeli oboljeli zbog toga što nisu bili cijepljeni.  Također, kako možemo vidjeti kad hvalospjev cijepljenju iz 2006. usporedimo sa hvalospjevom cijepljenju 2011. statistike HZJZ-a podložne su izmjenama i promjenama. Tako u dokumentu iz 2011. vidimo da je godišnje od HiB meningitisa u Hrvatskoj od 1997. do 2000. g obolijevalo  između 5 i 15 (ne 20-30) djece u dobi do 5 godina (ne 4 godine), s 2001.-om godinom (godina prije uvođenja cijepljenja) kao rekordnom godinom (25 prijava). 2004. godine zabilježen je jedan slučaj u dobi do 5 godina, 2005. dva i 2006. tri slučaja (ne nula). Učestalost HiB meningitisa  u  Hrvatskoj, prema javno dostupnim podacima, prati se od 1995. godine, znači prije toga nije postojao kao zasebna bolest od posebnog interesa (ili jest, ali podaci iz nekog razloga nisu dani).

U nuspojavama cijepljenja od 2010. dani su podaci od 1995.-2009. Prema njima, od HiB meningitisa je od 1995. do 2001. u Hrvatskoj godišnje obolijevalo od 4 (1995. g.) do 15 (2000. g.) s 2001. godinom kao rekordnom (25) djece ispod 5 godina, s lijepim i pravilnim rastom prema godini uvođenja vakcine i lijepim padom nakon njenog uvođenja. Cjepivo (hiberix) je registrirano, ako se ne varam, 1996. godine.. Kako se ne radi o zaraznoj bolesti (i da se radi o potencijalno zaraznoj bolesti, učestalost je premala za njeno širenje “zarazom”)  ovaj uzorak je tim više zanimljiv. Dodatne zanimljivosti pronalazimo kad usporedimo grafove iz “nuspojave cijepljenja” 2010. i 2011. 2007. i 2008., te 2009. godine, u kombinaciji sa statističkim ljetopisima HZJZ-a.

Iako je prema podacima iz “nuspojave cijepljenja 2008.” od 1999. do 2001. ukupan broj bakterijskih meningitisa bio u blagom padu (sa 92 na87), broj bakterijskih meningitisa uzrokovanih Haemophilusom i. tipa b se udvostručio (sa 13 na 25). Nakon početka cijepljenja i “eradikacije” Hib meningitisa (ca. 1 slučaj godišnje), ukupan broj bakterijskih meningitisa i sepsi je smanjen na ca. 55 slučajeva godišnje u razdoblju od 2005.-2008.

U ljetopisu iz 2010. nalazimo da je učestalost meningitis epidemica sa 37 slučajeva u 2001. godini  i 38 slučajeva 2002. godine narasla na 51 slučaj 2003. godine, 52 slučaja 2004. godine i 56 slučajeva 2005. godine.  Iako meningitis epidemica ne postoji među službenim definicijama zaraznih bolesti (vjerojatno se radi o meningokoknom meningitisu)  postoji meningitis purulenta (bakterijski meningitis). Meningitis Neisseria meningitidis (meningokokni meningitis) i meningitis haemophilus tip B moraju se prijavljivati posebno. U ljetopisu se nalaze podaci samo za meningitis epidemica (meningokokni meningitis) i meningitis virosa (virusni, aseptički meningitis).

Ako podatke iz ljetopisa 2010. (str. 191) usporedimo sa podacima iz nuspojave cijepljenja za 2007. i 2008 (str. 20). vidimo da je, dok je učestalost meningitis epidemica rasla sa 37 slučajeva godišnje 2001. godine (ukupan broj bakterijskih meningitisa 87, hib meningitisa 25) do npr. 60 slučajeva meningitis epidemica 2007. (ukupni broj bakterijskih meningitisa 55, 1 hib meningitis), vidimo da su cjepivom protiv Hib meningitisa u potpunosti eradicirani bakterijski meningitisi (koji nisu epidemica), dok je učestalost nekih bakterijskih meningitisa svedena na -5 godišnje.

Postoji i alternativno i vjerojatno točnije objašnjenje za ovu anomaliju, to jest, da “svi” slučajevi bakterijskog meningitisa i sepsi ne uključuju meningitis epidemica, u kojem slučaju se postavlja pitanje zašto se uspoređuje učestalost Hib meningitisa sa meningitis purulenta, ako se i Hib meningitis prijavljuje zasebno? Ovakvom usporedbom dobija se dojam da je cjepivo smanjilo učestalost hib meningitisa i prema tome bakterijskih meningitisa, iako su bakterijski meningitisi (bez meningokoknog meningitisa) bili u padu i prije započinjanja cijepljenja. Sama učestalost svih (uključujući meningitis epidemica) meningitisa i sepsi nije bitno opala kao rezultat uvođenja ovog cjepiva. Nejasno je uključuje li statistika za bakterijski meningitis u sebi i hib meningitis. Po definicijama zaraznih bolesti ne uključuje, što ovakvo slaganje grafova čini upitnim sa metodološkog stanovišta. U infektološkim glasnicima (od 2004. nadalje) nije moguće pronaći zasebnu statistiku za Hib meningitis.

U svakom slučaju, vjerojatnost obolijevanja od meningitisa navodno uzrokovanog hameophilusom tipa b je u vrijeme uvođenja cijepljenja lako moguće bila manjaili u najmanju ruku usporediva sa vjerojatnošću pojave ozbiljnih reakcija na cjepivo.

Dijagnostički kriteriji:

Klinički opis
Klinička slika kompatibilna s invazivnom bolešću, npr. bakteremija, meningitis, artritis,
epiglotitis, osteomijelitis ili celulitis.
Klinički kriteriji za dijagnozu
– Izolacija Haemophilus influenzae tipa B iz obično sterilnog mjesta
– Nalaz nukleinske kiseline H. influenzae iz obično sterilnog mjesta
Za vjerojatan slučaj:
– Nalaz antigena H. influenzae iz obično sterilnog mjesta.
Klasifikacija slučaja
Moguć: Slučaj s kliničkim epiglotitisom bez ikakve laboratorijske potvrde ili samo s
identifikacijom iz nesterilnog mjesta
Vjerojatan: Klinički kompatibilan slučaj s nalazom antigena kako je opisano

Potvrđen: Klinički kompatibilan slučaj koji je laboratorijski potvrđen. (??)

Zašto Hib navodno uzrokuje “invazivnu bolest” u nekim slučajevima, a u većini ne, pitanje je za ozbiljniju znanstvenu analizu; vjerojatno postoji minimalno nekoliko desetaka bakterija koje mogu uzrokovati i/ili su korelirane sa meningitisom, ako prodru u “inače sterilno mjesto”. Uzročno-posljedični niz daleko je od razjašnjenog. Također, iako u HZJZ-u slave svoju veliku pobjedu nad haemophilusom i. tipa b vjerujem da je malom pacijentu svejedno radi li se tu o dib, hib, tib ili kojem već bacilu, koku isl. koliko je za njegovo stanje bitna ozbiljnost njegove bolesti i pravovremenost i uspješnost liječenja. I dok u nuspojavama cijepljenja naši epidemiolozi pridaju veliki značaj blagoj kliničkoj slici postvakcinarnog meningitisa, u svojim racionalizacijama ovog cijepljenja takvo nešto ne  spominju. Zanimljivost, iako ne mora biti statički značajna, jest da je od vremena uvođenja ovog cjepiva i dakle, eradikacije HiB meningitisa, broj slučajeva i smrtnost od meningitis epidemica porasla.. (iako je ukupni broj bakterijskih meningitsa pao). Također, zanimljivo bi bilo vidjeti razvoj učestalosti streptokoknih bolesti u djece cijepljene protiv h. influenzae b.

Kako znamo da smo eradicirali Hib meningitis?

Pediacel (sanofi pasteur):

Utjecaj na rezultate laboratorijskih pretraga i dijagnostičke pretrage
U nekim slučajevima, nakon cijepljenja cjepivom koje sadrži Hib komponentu zabilježena je
antigenurija. Stoga, dva tjedna nakon cijepljenja pojava antigena u mokraći ne bi trebala imati
konačnu dijagnostičku vrijednost u odnosu na eventualnu Hib infekciju.

Hiberix (GSK):

5.6 Interference With Laboratory Tests
Urine antigen detection may not have a diagnostic value in suspected disease due to H. influenzae type b within 1 to 2 weeks after receipt of a H. influenzae type b-containing vaccine, including HIBERIX [see Drug Interactions (7.1)].

7.1 Interference With Laboratory Tests
Haemophilus b capsular polysaccharide derived from Haemophilus b Conjugate Vaccines has been detected in the urine of some vaccinees.1 Urine antigen detection may not have a diagnostic value in suspected disease due to H. influenzae type b within 1 to 2 weeks after receipt of a H. influenzae type b-containing vaccine, including HIBERIX [see Warnings and Precautions (5.6)]. 

Koji testovi u ovom slučaju mogu biti jednako relevantni u cijepljenih i necijepljenih pojedinaca, kao i količinu potencijalnih artefakata, ne možemo točno ocijeniti.

(usporedi s rasporedima cijepljenja)

Kompletan prikaz redukcije zaraznih bolesti cijepljenjem može se naći u novijim “nuspojavama cijepljenja”. Kao što se  može i slikovito vidjeti, iako se korisnost cijepljenja u suzbijanju nekih bolesti ne može potpuno osporiti, neka posebna učinkovitost i korist od određenih cjepiva, pogotovo danas, ne može se niti  dokazati. Barem ne sa “javno-zdravstvenog” stanovišta.

Cjepivo protiv tuberkuloze

Očiti primjer je tuberkuloza;  koliko je uspješan program cijepljenja i samo cjepivo, ako se 5 godina nakon započetog cijepljenja broj novih slučajeva gotovo udvostručio, nakon 10 godina se vratio na razinu prije cijepljenja i ako je nakon toga, uz neusporedivo bolje životne uvjete, uz pojačanu bolničku njegu, upotrebu sve boljih antibiotika i rutinsku izolaciju zaraznih bolesnika bilo potrebno narednih 50 godina da se učestalost novih slučajeva svede na desetinu početnog broja?  Sve ovo za 60 godina redovitog cijepljenja gotovo kompletne populacije, uz teoriju “kolektivnog imuniteta”  i uz dijagnozu “Tuberculosis activa” – zarazni stadij tuberkuloze. Logični zaključak jest da je cjepivo potpuno bezvrijedno, a u najboljem slučaju gotovo bezvrijedno u sprečavanju širenja uzročnika tuberkuloze. Kako se ovo protivi teoriji krda  (i kompromitira samo cjepivo) B) objašnjenje teorije glasi: zahvaljujući cjepivu spriječeni su i smanjeni teži oblici oboljenja. Pa zašto nisu smanjeni odmah? Ili deset godina nakon?

Hepatitis

Svježiji  primjer (ako izuzmemo nevjerojatan slučaj HiB vakcine) je onaj hepatitisa B, koji je sa 70-ak prijavljenih slučajeva godišnje 1976. godine postepeno narastao na prosječno 200 -njak slučajeva godišnje u razdoblju između 1979. i 2004. da bi se nakon toga spustio na oko 110 slučajeva godišnje 2009. da bi se 2010. još jedanput prepolovio. Cijepljenje je započeto 1999. godine. Ako je cijepljenje započeto 1999. godine, i učestalost novih slučajeva nije se bitno smanjila do 2004. kakvim matematičkim modelima se ovo može pripisati uspješnosti općeg cijepljenja ne mogu ni zamisliti. Moj osjećaj jest da je ovo nemoguća statistika za jedno uspješno i opće-potrebno cjepivo, no ništa što “teorija krda” ne bi mogla objasniti, iako ni u ovom slučaju zaraženo krdo nikad (unutar promatranog razdoblja) nije postojalo.. I što je sa necijepljenima, zašto oni i dalje ne obolijevaju?

Dodatnu zanimljivost čini još veći pad prijavljenih slučajeva hepatitisa A u istom razdoblju (od 1999. do 2010.), protiv kojeg se ne cijepi. I dok od hepatitisa B ljudi povremeno, iako rijetko, umiru, od hepatitisa C nitko nije umro u 12 godina. Ovo samo po sebi ne bi bilo posebno zanimljivo, da u epidemiološkoj službi ne polažu “velike nade” i u cjepivo protiv hepatitisa C.

Nekad su nas učili još u osnovnoj školi da hepatitisne infekcije u pravilu nisu posebno opasne, osim u slučaju hepatitisa B plus D. Ova kategorija ne postoji u statističkom ljetopisu. Hepatitisi su u pravilu slabo infektivni ( ak se ne pikate ili ste na transfuziji) i način njihovog širenja nije posebno dobro okarakteriziran.

Mogli bi secirati i difteriju isl. ali nećemo zamarati čitatelja..

Bilo kako bilo, vjerujem da će mnogi ostati iznenađeni preuveličavanjem opasnosti od određenih bolesti u nedostatku cijepljenja i preuveličavanjem uloge koju su cjepiva igrala u njihovom suzbijanju.

I dok bi dobronamjernici mogli olako zaključiti kak se to sve isplati, jer evo ipak se cijepi, bolesti su u padu, i svaki spašeni život je neprocjenjiv, od viška glava ne boli i zašto riskirati, uporno odbijanje medicinskih vlasti da se ozbiljnije pozabave pitanjem mogućih negativnih posljedica cijepljenja po zdravlje i rutinsko omalovažavanje negativnih (“poznatih”) nuspojava  baca  sjenu na njihovu dobronamjernost/nepristranost, posebice u uvjetima kada količina “preporučenih” cjepiva protiv izrazito rijetkih ili nezaraznih bolesti eksponencijalno raste (kako bi se umanjio “terest bolesti”):

Osim obveznog cijepljenja čije troškove snosi država, postoji i nekoliko cjepiva koje roditelji moraju sami platiti, koja pedijatri preporučuju, ali nisu obvezna, primjerice, cjepivo protiv rotavirusa. Ako roditelj u Hrvatskoj odbije cijepljenje djeteta, mora potpisati izjavu, a pedijatar ga prijavljuje sanitarnoj inspekciji, koja predlaže pokretanje prekršajnog postupka i naplaćuje roditeljima kaznu od 2000 kuna.

Zanemarit ćemo pećinsko shvaćanje “poznatih” nuspojava koje se nalazi u objašnjenjima službenih zdravstvenih organizacija, a koje se svodi na to da ako pacijent maltene ne padne na mjestu mrtav, nuspojave ili nisu ozbiljne ili su psihogene i u maltene svakom slučaju prolaze bez ikakvih dugoročnih posljedica po zdravlje. (Nuspojave “bez posljedica” uključuju, ali nisu nužno ograničene na konvulzije, grčeve, meningitis, proljeve, groznicu, glavobolju i  “postvakcinacijske” oblike bolesti.) Objektivnost i pouzdanost izvještaja o nuspojavama možete i sami procijeniti uspoređujući primjerice nuspojave cijepljenja 2010. sa pričama koje su uspjele doći do medija. Iako medijima nije nužno za vjerovati, za očekivati bi bilo da ovakvi slučajevi budu prijavljeni. Koliko još sličnih, ili manje ozbiljnih slučajeva redovito prolazi ispod radara možemo samo nagađati.

Jesu li djeca danas, unatoč nikad prevaziđenim razinama preventivne zdravstvene zaštite, zdrava? Svi znaju da nisu. Službena statistika iz 2010-. slična je onoj iz 2002.-e:

Prema izvješću o pobolu u 2010. godini registrirano je
1.019.164 bolesti i stanja u dobi do 7. godine i 270.851 u
školskoj dobi. U predškolske djece najzastupljenije su bolesti
dišnog sustava – 43,2%, slijede zarazne i parazitarne bolesti
9,0 % i bolesti uha 6,0%. Redoslijed vodećih uzroka pobola u
školskoj dobi je: dišne 46,0%, zarazne i parazitarne bolesti
8,9% te simptomi, znakovi, ostali klinički i laboratorijski nalazi
u udjelu od 7,4%.

Ako uzmemo u obzir prosječnu stopu hrvatskog nataliteta, ovo znači da je prosječno dijete u dobi do 7 godina bilo dovoljno bolesno za posjet liječniku 4 puta godišnje.  Je li ovo normalno stanje čovječanstva ili primjer oslabljenog imunološkog sustava?  Postoji li moguća korelacija između ove statistike i rasporeda cijepljenja ?

Novorođenčad: BCG vakcinacija
Novorođenčad HBsAg-pozitivnih majki (sve trudnice se obvezno
testiraju): hepatitis B imunizacija uz primjenu imunoglobulina, u rodilištu odmah po rođenju
prema postekspozicijskoj shemi (0, 1, 2, 12).
S navršena dva mjeseca života: Hib cjepivo
Nakon 1 mjeseca: DTPa + IPV.
Nakon 4 tjedna: DTPw + OPV + Hib
Nakon 6 tjedana: DTPw + OPV + Hib
2. godina života:
– po navršenih 12 mjeseci života MoPaRu
– DTPw + OPV + Hib
4. godina života: DTPw
I. razred osnovne škole :
MoPaRu (pri upisu)
Td + OPV

Korelacija je očita, no nije ju poželjno istraživati, dok ju HZJZ sasvim sigurno neće adekvatno istražiti, barem ne javno. Kako bi to i bilo moguće u populaciji gdje je procijepljenost blizu 100%? Korelacija naravno ne znači kauzaciju, no razumno je prepostaviti da imuni sustav nema neograničeni kapacitet i da se količina i izbor cjepiva moraju pažljivo birati u skladu sa rizicima koje pojedine bolesti nose. Jednako tako, stalna nefiziološka aktivacija određenih procesa u tijelu opće je prihvaćena kao “nezdrava”, s iznimkom cijepljenja.

Pri kraju ovog članka,  preporučam pogledati povijesne grafove pojedinih cijepljenja i  njihovog (manje ili više) uspješnog suzbijanja bolesti u “nuspojave cijepljenja 2011.” Kako je čak i tablica (str. 16) u tom dokumentu “uljepšana” osobno ne sumnjam da su i grafovi dotjerani. Graf na str. 17. i zaključci iz njega izvučeni imaju i komičnu vrijednost (logaritamska skala i prikaz najučinkovitijeg dokumentiranog cjepiva, uz nedostatak podataka za vodene kozice dalje u povijest) jer mogućnost da se sprema obavezno cijepljenje i protiv vodenih kozica nikad nije isključena. Također, tablica zaraznih bolesti u statističkom ljetopisu iz 2010. (str. 191) je od velike pomoći, kao i infektološki glasnici.

Za sam kraj, malo smijeha: jedna fascinantna statistika može se naći u HZJZ-ovom ljetopisu za 2010. godinu; nakon što se prijašnje godine protiv svinjske gripe cijepilo svega 0,2% populacije (i još smo živi), a i cijepljenje sezonskim cjepivom je dramatično opalo. 2010. godine je u Hrvatskoj zabilježeno svega 3500 (tri i pol tisuće) slučajeva gripe. Prethodnih 12 godina prosječni broj slučajeva gripe kretao se između 70 000 i 100 000 godišnje.. No 11 veličanstvenih iz HZJZ-a nije se dalo smesti:

Nakon velikih, no neutemeljenih strepnji i nepovjerenja
građana u cjepivo protiv gripe koje se ispoljilo za vrijeme
pandemije gripe 2009/10. godine, odaziv na cijepljenje u
jesen 2010. bio je dobar, samo malo manji od uobičajenoga.
Cijepljenje je proteklo bez značajnijih neželjenih nuspojava.
Organiziranim cijepljenjem protiv gripe utječe na smanjenje
broja osoba s teškom gripom ili sa smrtnim ishodom i tako
reducira tzv. sezonski višak smrtnosti koji se može indirektno
pripisati gripi, a k tome, ukupan velik broj cijepljenih vrlo
vjerojatno utječe i na smanjenje sveukupnog broja oboljelih
od gripe u zemlji.

povezano: https://zonasumraka.wordpress.com/2012/09/13/hzjz-ov-crno-bijeli-svijet-bolesti-i-cijepljenja-fanatizam-cijepljenja-3/

HZJZ-ov crno-bijeli svijet bolesti i cijepljenja (1)

Čitajući dokumente na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravlje čovjek se ne može oteti dijagnozi  da  se radi prvenstveno o dokumentima pravno-političke prirode, a tek sekundarno (znanstveno) medicinske prirode; počevši od pravnih definicija bolesti, do načina liječenja i prevencije bolesti; držanje slova zakona i pravilnika primarna je briga svakog liječnika primarno-zdravstvene (pravne) zaštite, dok je samo zdravlje- jednako tako- pravna definicija. Kako pravo vrijedi jednako za sve, tako su i medicinski postupci standardizirani, sve što je potrebno jest pronaći ispravnu medicinsko-pravnu kategoriju u koju se pacijenta može smjestiti, te tako zadovoljiti uvjete za propisani postupak liječenja i prevencije.

Ovaj “proces” može ili ne mora odgovarati pojedinom pacijentu, no tko god je imao “sreću” susresti sa sa zdravstvenom mašinerijom u svoj njenoj slavi i veličanstvenosti, zna o čemu govorim. Kako je jedan kolega, neurolog, odgovarajući na pitanje o najboljem načinu liječenja određenih bolesti, primijetio: “najbolje ti je da nam nikad ne dođeš u ruke”. S ovom izjavom složit će se većina dobronamjernih doktora, kao i većina pacijenata kojima još nije pronađen nekakav pravno-zdravstveni defekt. Problem se nažalost sastoji u tome da se medicinska “znanost” kao cjelina- NE SLAŽE sa ovim pogledom. U objavljenom križarskom ratu protiv svih bolesti, i svega što bi možda moglo proizvesti bolest, oslanjajući se na proizvoljne x-xx%-ne korelacije i navodne vjerojatnosti, suvremena medicina danas na svako stanje gleda kao na, u najmanju ruku, rizični faktor za neku od mnogobrojnih bolesti. Bolest koju treba istrijebiti. Čovjek kao pojedinac nema nikakav značaj u zdravstvenom sustavu, niti je posebno važno osjeća li se on zdravo, niti je posebno važno osjeća li se bolesno dok ga “liječe”. Možda ima negativan stav prema zdravlju?

Postotci se broje. Uspjeh zdravstvene zaštite mjeri se postotcima i ispunjenjem normi u suzbijanju onih faktora koji su, u većem ili manjem postotku, korelirani sa nekim stanjem koje se definira kao bolest uzrokovana tim faktorom. Statistika caruje. Problem sa statistikom jest da ona mjeri samo ono što mi želimo da mjeri, i nema nužno veze sa uzročno-posljedičnim vezama ili, u našem slučaju, uzrocima bolesti. Još je veći problem da su statističke kategorije i pripadajuće korelacije u zdravstvu podložne političkom utjecaju.  Štoviše, direktno su definirane od političkih tijela poput UN-a, WHO-a, i EU.

Logika zdravlja i bolesti danas može se jednostavno sažeti:

Karikirano (iako ne odveć), ova logika glasi: 100% oboljelih od ……  su- ljudi. Prema tome, faktor rizika za bolest je čovjek. Iz čega slijedi da sustav primarno-zdravstvene zaštite mora svoje napore usmjeriti u pojačani nadzor, kontrolu i suzbijanje tog i takvog faktora rizika. Prema tome, pravilnikom …… je propisano …… Ako pak broj oboljelih i dalje raste ili se bitno ne mijenja, to nije toliko važno kao uspjeh napora u ispunjavanju dane norme suzbijanja određenog faktora (u korelaciji sa) bolesti. To samo znači da napore u tom smjeru treba pojačati i definirati nove smjerove i akcijske planove. Uzročno-posljedični niz igra sve manju ulogu u usporedbi sa politikom. Pacijent ne igra nikakvu ulogu, osim kao broj u nekoj svobuhvatnoj statistici. Kako se iz nepoznatih razloga pojavljuju nove bolesti ili stare postaju učestalije,  traže se nove korelacije i tako unedogled. “Bolest” je odvojena od “pacijenta” čime je postala apstraktna kategorija odvojena od bilo kakvih nedefiniranih (kompliciranih) uzročno-posljedičnih veza. Postoji samo “bolest”, akcijski planovi zdravlja i “težnja” 100%-nom zdravlju. Bolest je, odvojena od pacijenta, postala odvojena i od “liječenja bolesti”. Ako je sve izvedeno prema pravilniku, pacijent po definiciji ne obolijeva od posljedica prevencije/liječenja koji su po (pravnoj) definiciji dobri. Pacijent, ako ne ozdravi, ne odgovara dobro na liječenje/prevenciju, što malo kada znači da liječenje nije primjereno ili je loše. Pacijent, jednako tako, po definiciji, gotovo nikako ne može ozdraviti od bolesti ako nije liječen po propisima. Ovo u pravilu znači da isti u stvari nije niti bio bolestan, imao je nevjerojatnu sreću ili ,još bolje, da je još uvijek bolestan, samo njegova bolest sporije napreduje a on sam se izlaže velikom riziku. Ako mu je pak ustanovljena “bolest” ili rizični faktor za “bolest”, te je propisno i manje ili više uspješno tretiran, ovo odlazi u statistiku kao još jedna velika pobjeda medicinske znanosti. Moderna medicina redefinira čovjeka: Čovjekovo prirodno stanje je bolest, čovjek je uzrok bolesti.  Čovjek je (manje-više) zdrav i može biti zdrav samo unutar sustava zdravstvene zaštite.

Stoga medicina sve više odbacuje koncept “nečinjenja štete” i liječenja bolesti kao neefikasne te se umjesto toga preorijentirala na “prevenciju” bolesti. U toj prevenciji, ona se ne vodi logikom “očuvanja zdravlja” u užem smislu riječi (zdravi ljudi ne trebaju medicinu), nego logikom “prevencije bolesti”. Očuvanje zdravlja u užem smislu riječi ne zahtijeva nužno stalni medicinski nadzor i aktivnu “prevenciju” bolesti. Prevencija bolesti zahtijeva. I ta prevencija vodi se prvenstveno politikom, dok sa zdravljem ima više anegdotalne veze.

Čemu ovako dugačak uvod? Iz jednostavnog razloga da čitatelju približim logiku kojom se vode WHO-vi mnogobrojni programi; pa tako i naš HZJZ. Od teorije cijepljenja, preko ranog otkrivanja raka, vaganja u naporima da se ustanovi pretilost ili pothranjenost, brige o našem duševnom zdravlju, vježbanju, zdravoj prehrani, do socioekonomskog “zdravlja” ta je logika jednostavno neprobojna, ogledni primjer prilagođavanja svake činjenice postojećoj teoriji i cirkularne argumentacije.

Za početak ćemo se pozabaviti  svetim gralom cijepljenja u Hrvatskoj. Kako moderna medicina, izuzevši mehanička oštećenja i bakterijske infekcije, parazite isl., gotovo ništa ne može izlječiti (iako često može ublažiti simptome), a cijepljenje je sveti gral prevencije, postoje indicije da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti trebati cijepiti ne samo potiv svih karakteriziranih patogena nego i protiv nezaraznih bolesti.. raka, oboljenja srca i krnih žila itd.

Logika cijepljenja je sljedeća: Uzrok bolesti je x (ako se x nekako može dovesti u vezu s bolesti), cijepljenjem protiv x istrebljujemo bolest x, cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava (osim povremenih konvulzija, meningitisa isl.), a ako i ima one su mnogo manje od koristi koje cjepivo donosi. Ako je bolest x u padu, to je isključivo zavaljujući cjepivu. Ako bolest x nije u padu, treba uložiti veće napore u cijepljenje. Prije ili kasnije mora pasti. Ako neka bolest postoji uvijek bi moglo doći do epidemije, prema tome protiv nje se treba cijepiti. manje od 20-ak oboljelih godišnje je, kako ćemo vidjeti, dovoljan razlog za cijepljenje milionskih populacija. Deklarirani cilj je “eradikacija bolesti”.

Vrijedi ponoviti: Cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava i  može se primiti gotovo neograničen broj cjepiva. Ovo nema nikakve negativne posljedice.

Teorija krda

Zanimljiva pojava kod cijepljenja jest  da ono ne proizvodi imunitet kod svih cijepljenih pacijenata, tzv. “nereaktora”. Prosječna uspješnost imunizacije kreće se, ovisno o rasporedu cijepljenja, pojedinoj vakcini i vremenu od zadnje imunizacije- između 50 i 90%. Neke vakcine uz određeni raspored dosežu i 99% unutar definiranog vremenskog razoblja. Za malo koju vakcinu, ako, se može tvrditi da daje doživotni imunitet. Također, gotovo nikad se ne cijepi 100% populacije (ne zato jer to naši vakcinatori ne bi htjeli, nego zato što je to (zasad) praktično neizvedivo). Pa ipak, tvrdnja glasi da je eradikacija neke zarazne bolesti (gotovo) isključivo rezultat cijepljenja. Kako bi se ova tvrdnja opravdala,  izmišljen je pojam “herd immunity“, imuniteta krda. Da, “krda”.  Teorija “kolektivnog imuniteta” (naši su to malo uljepšali) navodno objašnjava zašto se određena bolest, u manjem opsegu, ne širi među “nereaktorima”, necijepljenima, i onima kojima je imunost “istekla”, iako je inače sveprisutna i zarazna te zahtijeva cijepljenjem (zanimljivo kako se ta ista “kolektivna imunost” ne stječe, primjerice, kad se bolest prirodno preboli?). Teorija krda se nažalost spotiče u određenim slučajevima kad su cijepljenjem (gotovo) “eradicirane” nezarazne (iako ih HZJZ klasificira kao takve), ali infektivne bolesti poput npr. tetanusa i Hib meningitisa. U ovim slučajevima, pretpostavljamo, učinkovitost cjepiva je takva da teorija krda nije potrebna. No što u slučaju npr. tuberkuloze, koja se i danas, nakon 60 godina cijepljenja, pojavljuje u oko 1000 slučajeva godišnje i gdje ovaj fenomen prkosi teoriji krda, iako je imunizacija ocijenjena uspješnom i cjepivo korisnim? Također, i dan danas, primjerice, nisu “eradicirani” parotitis i pertusis. Neki će reći, ali su u padu! Kao i svrab, trihineloza, dizenterija, hepatitis A. Hepatitis A čak je zabilježio brži pad učestalosti od 1999. do 2010. godine nego hepatitis B, koji se nalazi u obaveznom programu cijepljenja.

Za službeno objašnjenje ovih fenomena možemo se obratiti Iri Gjenero-Margan, u jednoj od njenih najlucidnijih izjava za javnost :

Iskustva više desetljeća sustavnog cijepljenja populacije dokazala su da je masovno cijepljenje najučinkovitija medicinska mjera protiv zaraznih bolesti. Najbolji je dokaz tome, kažu epidemiolozi, činjenica da je iskorijenjenost određene bolesti na nekom području u izravnoj korelaciji s obuhvatom cijepljenja. Drugim riječima, što je više ljudi cijepljeno protiv neke bolesti, to su veće šanse da se bolest potpuno iskorijeni. Upravo zahvaljujući masovnom cijepljenju, s lica Zemlje potpuno su iskorijenjene velike boginje, što je jedan od najvećih uspjeha medicine, ističe Ira Gjenero-Margan, voditeljica Epidemiološke službe u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Stvar je u tome da se, tumači ona, masovnim cijepljenjem podiže razina kolektivnog imuniteta, virus ne može pronaći neimuni organizam i nestaje.

Zahvaljujući cjepivu, iz Europe potpuno eliminiran i poliomijelitis ili dječja paraliza, jedna od najstrašnijih dječjih bolesti, koja se ničim drugim ne može suzbiti. Jedino cjepivu možemo zahvaliti i činjenicu da uopće nemamo difterije, koja nije nestala sama od sebe – ističe Gjenero-Margan. Za primjer navodi Rusiju, gdje je nakon raspada bivšeg SSSR-a prekinut dotad dobar program cijepljenja, a izravna posljedica bila je ogromna epidemija difterije.   

Hrvatska se, kao i veći dio Europe, cijepljenjem riješila tetanusa kod djece, te niza dječjih bolesti poput ospica ili rubeole. Te su dječje bolesti kod nas reducirane za 99 posto, što znači da godišnje od tih bolesti obole najviše jedno ili dva djeteta. U zapadnoj Europi, gdje ne postoji tako široki obuhvat cijepljenja, povremeno se i dalje događaju epidemije ovih bolesti, ističe naša sugovornica. U svega osam godina sustavnog cijepljenja protiv Haemophilus influenzae tipa B, iz dječje je populacije potpuno eliminiran meningitis izazvan tim virusom, ističu u HZJZ-u. Medicina i dalje istražuje cjepiva kao jedno od najmoćnijih oružja protiv bolesti. Radi se na pronalasku cjepiva protiv HIV-a, hepatitisa C, pa i malignih bolesti kod kojih se utvrdilo da MOGU nastati zarazom (HPV).

Nekim bolestima, poput tuberkuloze ili malarije, nije se uspjelo doskočiti cjepivom. Ipak, epidemiolozi ne priznaju poraz. »Cjepivom protiv tuberkuloze eliminirali smo teške oblike tuberkuloznog meningitisa i milijarnu tuberkulozu kod djece, pa danas nemamo niti jedan slučaj. Zbog raznih tipova imuniteta, bolest se nije mogla kompletno eliminirati«, objašnjava Gjenero Margan, epidemiologinja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. (LJ. B. M.)

Kad bi željeli kvalificirati ovu izjavu, prvo bi primijetili da tetanus, difteriju, meningitis uzrokovan Haemophilusom tipa B, i tuberkulozu ne uzrokuju virusi. Također, tetanus i meningitis uzrokovan haemophilusom tipa B nisu zarazne bolesti u užem smislu riječi. Uzrokuju ih bakterije koje se prirodno nalaze u okolišu, a u slučaju haemophilusa tipa B, i u ljudskom tijelu. Iako je cijepljenje protiv tuberkuloze polučilo “zadovoljavajući uspjeh”, skoro polovica bolesti protiv kojih se danas cijepi (difterija, tetanus, poliomijelitis) je u vrijeme kad se protiv njih počelo cijepiti, imala manju incidenciju nego tuberkuloza danas.  Po teoriji cijepljenja i “kolektivnog imuniteta” već se trebala postići eradikacija te bolesti, pa opet, nije. To je, kako saznajemo, zbog “raznih tipova imuniteta”. No unatoč “raznim tipovima imuniteta”, cijepljenje je- uspješno i smanjena incidencija tuberkuloze je dokaz uspješnog cijepljenja i ispravnosti teorije krda.. Bolji životni uvjeti, prehrana, karantena zaraznih bolesnika i aktivno liječenje oboljelih se ne spominju.

Kao što vidimo, mnogo toga je tu nejasno i promjenjivo, iako je zaključak/premisa jasan. Teorija cijepljenja stoji na vrlo jednostavnim i vrlo čvrstim temeljima: učinkovitosti cijepljenja/cjepiva, po potrebi teoriji krda, a kad zatreba i drugim fakorima.

U toj teoriji- učinkovitost i potreba cijepljenja (bilo kojim cjepivom) je premisa i konstanta, i sve su bolesti jednake, samo se rezultati, iz ovog ili onog razloga razlikuju.

povezano: https://zonasumraka.wordpress.com/2012/09/12/hzjz-ov-crno-bijeli-svijet-bolesti-i-cijepljenja-fanatizam-cijepljenja2/

O vakcinama (općenito)

Nakon što sam primijetio kako su se nakon manje više uspješnog otpora histeriji sa svinjskom gripom i nešto povećane kritičnosti prema vakcinacijama općenito počeli pojavljivati brojni članci, pa čak i navodno nezavisni blogovi koji kritiziraju “antivakcinacijsku paranoju” i zagovaraju “vjeru u znanost”, odlučio sam uvesti posebnu rubriku koja će se, među ostalim, baviti i vakcinama. Jer ta je tema mnogo kompleksnija od teorije koja se prodaje u školi, na fakultetu i po medijima.

Službena teorija je vrlo jednostavna i glasi otprilike ovako: ako u tijelo ubrizgamo antigene (sintetizirane i/ili atenuirane i/ili umrtvljene viruse/bakterije isl.) slične uzročnicima bolesti, onda će tijelo odgovoriti stvaranjem antitijela na dani antigen, te stvaranjem tzv. “memorije”, koja će mu, u slučaju ponovnog kontakta sa antigenom, omogućiti brže i efikasnije stvaranje antitijela, te ćemo tako  zadobiti “imunitet” na određenu bolest koju nosioc tog antigena (patogen) može uzrokovati. Ovo je otprilike nivo znanja koji posjeduje prosječni magistar ili doktor biologije, doktor medicine, i velik dio dr. sc. medicine, osim ako kojim slučajem ne specijaliziraju imunologiju. Ni više ni manje.  Oni će naravno (u teoriji, ne nužno u praksi) znati mnogo više o samom imunološkom sustavu,  znati nabrojati bitne organe, tipove stanica, antitijela itd. no što se tiče same teorije i prakse cijepljenja, to je otprilike to što se tiče znanja vakcinatora naših svagdašnjih. Profesirani epidemiolozi će iz toga i na temelju upitnih statistika izvlačiti često šarlatanske teorije javnog zdravlja i prevencije bolesti, no što očekivati od profesije koja je u ne tako davnoj fazi svojeg razvoja imala tendenciju proglasiti krajnike i crvuljak slijepog crijeva bespotrebnim organima? te ih vadila svakom mogućom prilikom, i trenutno kasapi milione ljudi bezuspješno ih liječeći od bolesti koje možda imaju a možda i ne, i koje bi možda mogli dobiti, a možda i ne..

Da se razumijemo, ne odbacujem medicinske dosege in toto, pa čak niti same vakcinacije, samo ukazujem na to da je medicina, kao i svaka druga profesija (vjera) podložna modi i upitnim utjecajima raznih lobija. I kao i u svakoj drugoj profesiji, trenutna religijska dogma ne smije se tako olako “propitkivati”, ako istu želite prakticirati. Devijacije od službenih evanđelja nisu dopuštene i inkvizicija je uvijek spremna odraditi svoj posao.

No vratimo se teoriji cijepljenja; Teorija, što se tiče samog postupka imunizacije, stoji.. ako u tijelo ubacimo strani antigen, tijelo će na njega, u  manjoj ili većoj mjeri, stvarati antitijela. Testiranje cijepljenih na količinu specifičnih antitijela u serumu glavni je test za određivanje “učinkovitosti” dane vakcine. I to je otprilike to. Sigurnost, ostale/štetne nuspojave, dugoročni efekti, učinkovitost imunizacije/vakcinacije općenito, kao i svake pojedine vakcine, te mnogi drugi faktori velikim su dijelom obavijeni velom mitologije o Edwardu Jenneru, dr. Pasteuru i drugim velikanima imunizacijske povijesti.

Prva komplikacija ove tako jednostavne i lijepe teorije javlja se na samom početku; kako se proizvodi dani antigen, tojest što se još nalazi u vakcini, osim našeg željenog uzročnika bolesti (kontaminacije, aditivi isl.) i koje je njihovo djelovanje?

Druga komplikacija je sam antigen (nosioc antigena). Radi li se o “prirodno” “oslabljenom” virusu ili bakteriji, umjetno atenurianom-rekombiniranom virusu ili bakteriji ili je antigen sintetiziran in vitro (ili kombinacija više postupaka)? Koja su mu biološka i imunološka svojstva, tojest, kako reagira sa tijelom domaćina?

Treća komplikacija je dugoročni kumulativni učinak višestrukih vakcinacija protiv niza bolesti. O ovome ne postoji gotovo nijedno valjano istraživanje (kažem gotovo nijedno, iako ne znam ni za jedno)

Vezano uz prethodne tri, znači li nevakcinacija da će netko oboliti od dane bolesti, i znači li vakcinacija nužno da netko neće oboliti od bolesti protiv koje se cijepi? U našem okolišu postoji doslovno stotine tisuća, a vjerojatno i miliona, što identificiranih, što neidentificiranih potencijalno patogenih mikroorganizama. Protiv kojih se bolesti isplati cijepiti, kako cijepljenima, tako i “cjepiteljima”, a protiv kojih ne? U današnje doba antibiotika, higijenskih standarda i kontrolirane prehrane, racionalnost cijepljenja protiv nekih bolesti posebno dolazi u pitanje..

Način cijepljenja- nazalno, perikutalno, oralno itd..

Tko bi se i kada trebao cijepiti? zabijanje igle u novorođenče bez razvijenog imunološkog sistema ne čini se vrlo racionalnom opcijom?

I na kraju, pitanje svih pitanja, tko proizvodi vakcine, što se u njima nalazi i koliko im možemo vjerovati; jer čitav se sistem, u principu, bazira na vjeri.. u teoriji, svaka pojedina vakcina trebala bi proći godine opsežnih testiranja kako bi se utvrdila njena sigurnost, učinkovitost, i potrebitost.. ne treba mnogo mašte za doći do zaključka da proizvođači takvih vakcina neće samo tako neki svoj proizvod proglasiti neučinkovitim, rizičnim i nepotrebnim, i da će shodno tome i dizajnirati metodologiju testiranja.  Ako vam fali mašte, prisjetite se svinjske gripe (i ptičje prije nje), pa i obične gripe.. Jesu li njihove namjere čiste?

U sljedećim člancima nećemo se toliko baviti teorijom koliko praksom cijepljenja, te ćemo se pozabaviti konkretnim primjerima kako bi bacili malo svjetla na to što se tu sve radi.. Prvi primjer bit će naš lokalni HZJZ.

povezano: https://zonasumraka.wordpress.com/2011/09/12/fondacija-rockefeller-who-i-sterilizacijske-vakcine/

Rušenjem do napretka

U jesen kreće rušenje 52 bespravno sagrađena mula u Betini

beton u moru (morate se zaprepastiti)

– Svake godine ulažemo sve više sredstava u pripremu turističke sezone, jer je upravo turizam naša glavna gospodarska grana. S obzirom na to da želimo imati što više kvalitetno uređenih javnih plaža, te uvesti reda na pomorskom dobru, u jesen ćemo krenuti u uređenje jednog od najneuređenijih dijelova općine Tisno, plaže i šetnice u Ulici Petra Krešimira IV. u Betini – kaže Ivan Klarin, tišnjanski načelnik. Radi se o ulici uza samu obalu koja povezuje centar mjesta s Plitkom valom.

– Radovi će se izvoditi u dvije faze dvije godine, a s radovima ćemo početi već u jesen. Betina će time dobiti uređenu plažu dugu više od kilometra, sa šetnicom, uređenim javnim i zelenim površinama, parkirališnim zonama i svim ostalim sadržajima koji idu uz plažu. Prvo što će se u jesen, kad počnu radovi, dogoditi jest rušenje 52 bespravno sagrađena mula, koja su vlasnici sagradili u moru ispred svojih kuća ili vikendica i koriste ih kao privatno vlasništvo – kaže Klarin.

Osim što je na svakih desetak metara u moru “niknuo” betonirani mul, vlasnici kuća u prvom redu do mora uredili su i svoje “zelene površine”, betonirali prostor za parking, ležaljke, suncobrane i ostale potrepštine za ugodan boravak na plaži. Neki su uredili i svoj vrt, pa smo naišli i na rajčice posađene između prometnice i obale (uuuuuu, bolje da raste korov?).

i tako će obala biti “stavljena u funkciju” turizma, novcima istih onih koji sve to “uzurpiraju”. Betonski mulovi bit će srušeni i nasipan nebetonski šljunak (ili opet beton?) glavno da je “uređen” i da će se svi “sadržaji” naplaćivati.. u “općem interesu” .Pravno gledano, naravno, lokalna samouprava na to ima pravo. No zanimljiva je činjenica kako je zbog toga bilo potrebno demonizirati ljude koji su, bez da cmizdre gradskim vlastima, uredili okoliš oko svojih kuća. Nisu izgrađeni nikakvi neboderi, nisu izgrađene luke za glisere, a i pitanje je koliki je dio svega toga osim “mula”, bio izgrađen na pomorskom dobru.. no takva nepreciznost se uvijek da oprostiti u svrhe propagandnog članka.. (primjerice 50 mula na kilometar plaže je mula svakih 20 a ne 10 metara.. no dobro..)

“ZABETONIRANI” BISER

Inspekcija u obilasku: sto divljaka “uništilo” Kornate (navodnici premješteni)

Nakon trotjednog nadzora Građevinske inspekcije Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, unutar granica Nacionalnog parka Kornati popisano ukupno 808 građevina. Popisane su sve kuće, pomoćni objekti, mulovi, gusterne, staje, sanitarni prostori(poljski zahodi), restorani, marine, pa i crkve, kako bi, kaže pomoćnik ministra graditeljstva Davorin Oršanić, prije svega bilo utvrđeno činjenično stanje u prostoru.

Vlasnici svih objekata na kojima je već prijašnjih godina vođen postupak Građevinske inspekcije, odnosno vlasnici svih novih objekata − njih ukupno oko 300 − dobili su poziv za očitovanje Građevinskoj inspekciji.

Tek kada cijeli taj postupak bude dovršen, uključujući rješenja i žalbe na rješenja, a u međuvremenu u izradi je i novi Zakon o legalizaciji, bit će “izlučen“ konačni broj objekata u Kornatima čiji će gabariti morati biti izmijenjeni, ili će njihovi vlasnici morati ukloniti pomoćne objekte, ili će, pak, morati biti uklonjeni u cijelosti.

 Vlastiti prostorni plan

Prema nekim sadašnjim pretpostavkama, takvih bi objekata − od mula do kuća − moglo biti stotinjak. Važno je reći da će se moći legalizirati samo objekti koji se nalaze u građevinskom području. NP Kornati ima svoj Prostorni plan u kojem su predviđene zone gradnje, precizno je propisan način gradnje i tip objekata (prizemnice “plus“ 80 centimetara potkrovlja smještene u portima, odnosno u naselju, površine najviše 65 četvornih metara, s tim da se iznad 40 četvornih metara mora graditi u dva volumena, veličine prozora metar puta metar i pol, kupa kanalica, a ne “mediteran“, itd….).

No, kornatske su kuće, daleko od uvjeta propisanih Prostornim planom, nicale i na puntama i u uvalama u kojima nikad nije bilo zametnuto tradicionalno naselje.

Ogledni primjer na pet uvala

Pomoćnik ministra Oršanića, načelnik Odjela inspekcijskog nadzora Domomir Pavelić, viši građevinski inspektor Damir Čenić i novinari obišli su pet “oglednih“ naselja, a nadzor je dovršen na cijelom području Kornata.

OPAT: Postupak Građevinske inspekcije vodi se za pet kuća, pet pomoćnih objekata i sedam mulova.
KOROMAŠNA: Postupak Građevinske inspekcije vodi se za devet kuća s pet pomoćnih objekata.
SELO ŽAKAN: Postupak Građevinske inspekcije vodi se za jednu kuću i 10 pomoćnih objekata.
LUKA ŽAKAN: Postupak Građevinske inspekcije vodi se za restoran marine “Hramina”.

Kad i ako dođe veliki investitor (ašto se čini izvjesno), tojest bude postojao “strateški interes”, prostorni plan promijeniti će se bez problema u svrhu razvoja nebetoniranog bisera kao ekskluzivne turističke destinacije. To je barem jasno.. Bilo koji razlog je dobar, bilo razvoj turizma (vidi prethodni primjer) ili očuvanje prirode (kao u slučaju Kornata).. što će prosječni Hrvat (bespravni uzurpator) od toga imati (ni) je jasno. Vidimo kako se pojam privatno vlasništvo nigdje niti ne spominje, ljudi moraju prozore graditi po uvjetima propisanim prostornim planom i tako dalje..

divlji graditelji pomilovani

Vrdoljak poručuje: Nije bitno gdje ste gradili. Sve ću vam legalizirati!

Sada je stvarno dosta. Došlo je vrijeme da povučemo crtu i zaustavimo bespravnu gradnju. Svi koji su se drznuli, pa su i poslije 21. lipnja 2012. godine krenuli u takvu gradnju, ja im kao ministar poručujem: Ljudi, ne bacajte novac, rušit ćemo! Učinit ću sve da Hrvatska, napokon, postane uređena zemlja.

Ovako je prilikom svojeg prvog posjeta Dalmaciji „grmio“ Ivan Vrdoljak, ministar graditeljstva i prostornog uređenja. Danas, nepuna tri mjeseca nakon toga, ministar je došao na korak da započne svoju veliku operaciju čiji je cilj da Hrvatska postane uređena zemlja.

– Ovo nije igra. Ovo je ozbiljna stvar. Neću odustati od toga da se uvede red u prostoru, čak i po cijenu da osobno zbog toga, kao najisturenija osoba u tim nastojanjima, dobijem i batine.

Šaljivčina Vrdoljak ozbiljan je u svojim namjerama dovođenja u red hrvatskog naroda:

MINISTAR ODLUČAN

Vrdoljak: Za petnaestak dana počinje rušenje ilegalno izgrađenih objekata

Slike nismo prenijeli iz estetskih razloga