Skip to content

Kako vas planiraju čipirati- jedna generacija je sve što im treba

Rujan 13, 2011

 

Toronto Star | Dec. 10, 2006

Kako vas planiraju čipirati- jedna generacija je sve što im treba.

Jednog dana u sve nas sretno će biti usađeni mikročipovi, i svaki naš korak bit će pod nadzorom. Tehnologija postoji, jedina prepreka je društveni otpor gubitku privatnosti.

Kad moj četverogodišnji sin dosegne starost činjenicu da je u njega i u sve njegove poznanike trajno usađen mikročip vjerojatno će smatrati sasvim normalnom. Automatski prateći njegovu lokaciju u stvarnom vremenu, čip će ga povezivati s bazama podataka koje će nadzirati i bilježiti i najmanje promjene u njegovom ponašanju.

Većina ljudi ovakav razvoj događaja promatra s užasavajućom nevjericom, odbacujući ga kao znanstveno-fantastičnu fikciju. Tehnologija, doduše, već postoji. Već godinama ljudska društva u svoje kućne ljubimce implantiraju male identifikacijske mikročipove. Također, milioni konzumentskih proizvoda već su sada praćeni uz pomoć malih radio frekvencijskih čipova (RFID) koji satelitima omogućuju utvrđivanje njihove točne lokacije.

Odabrana grupa ljudi već je „čipirana“ uređajima koji automatski otvaraju vrata, pale svjetla i izvode mnoga druga mala čuda. Jedan od poznatijih među njima je istraživač Kevin Warvick sa Sveučilišta Reading u Engleskoj; Warvick je vodeći zagovornik gotovo neograničenog potencijala za upotrebu takvih čipova.

Ostali uključuju korisnike Baja Beach Club-a u Barceloni, mnogi od kojih su platili 150 $ za privilegiju da se u njih usadi identifikacijski čip koji im omogućuje izbjegavanje dugih redova i kupovinu pića uz pomoć skenera. Ovi su pojedinci avant garde u nastojanjima da se tehnologiju proširi što je više moguće.

Od sada pa nadalje mikročipovi će biti sve manji, manje invazivni, i lakši za primjenu. Prema tome, bilo kakva realna prepreka potpunom čipiranju građana zapada nije tehnološke nego kulturalne prirode. Ovisna je prvenstveno o visceralnoj reakciji na ideju obilježavanja ljudskog bića kao jedne komponente u masivnom ljudskom inventaru.

Danas možda sa snažnim uvjerenjem držimo takav stav no percepcija se može, i vjerojatno hoće, promijeniti. Kako će se ova radikalna promjena stava dogoditi jasno je svakome tko je pratio pitanja privatnosti posljednjih četvrt stoljeća. Interventna policija neće u 3 ujutro lupati na vrata i silom u nas usađivati implantate. Proces će biti sporiji i kumulativan, oklopljen zaštitnim rječnikom plemenitih namjera, napretka i društvenih poboljšanja, imitirajući procese koji su pridonijeli ekspanziji nadzornih kamera i korporativnom tržištu osobnih podataka.

Serije isprobanih i testiranih strategija bit će sprovedene kako bi građane familijalizirale sa tehnologijom. Ove će biti kombinirane sa nastojanjima da se ocrnjene društvene skupine prisili, a ostatak populacije potakne na čipiranje.

Ovako će, dakle, sljedeće generacije biti čipirane.

Proces počinje u „dalekim“ zemljama. Nakon testiranja tehnologije na zamorcima, ljudskim i životinjskim, prva široko raširena implantacija ljudi dogodit će se u zemljama na periferiji zapadnog svijeta. Takav je razvoj događaja bitan sam po sebi no njegova međunarodna važnost odnosi se prvenstveno na to da se globalna javnost upozna sa tehnologijom i privikne na ideju da čipiranje predstavlja potencijalnu budućnost.

Rastući broj hipotetskih scenarija za čipiranje bit će prikazivan u serijama, filmovima i ostalim medijsko-zabavnim sadržajima, nastavljajući proces familijarizacije.

Na zapadu, čipovi će isprva biti implantirani u pripadnike stigmatiziranih društvenih skupina. Pedofili su vodeći kandidati za takvu distinkciju, iako bi moglo početi i sa teroristima, dilerima droge, ili bilo kojim drugim najomraženijim kriminalcima te godine. Kratkovječna obećanja bit će data da će se tehnologija koristiti samo na „najgorima od najgorih.“ U stvarnosti, potpuno čipiranje zatvorske populacije ubrzo će uslijediti, uključujući i one na uvjetnoj slobodi.

I optuženici će ubrzo biti obilježeni, mjera predostrožnosti kako bi ih se spriječilo da izbjegnu doseg pravde. Mnogi će zatvorenici pozdraviti ovakav razvoj događaja iz razloga što će samo čipirani osuđenici dolaziti u obzir za uvjetnu slobodu, slobodne vikende, ili uvjetne kazne. Iz zatvorskog sustava izronit će evokativni rječnik diskriminacije između čipiranih i nečipiranih.

Iako će čipovi biti opravdavani kao način za smanjenje prijevara i ostalog kriminala, kriminalci će gotovo istovremeno razviti tehnike simuliranja čipova drugih ljudi i manipulacije njihovih podataka

Komparativno mala veličina zatvorske populacije znači da će zatvori biti samo prva stanica na duljem putu. Komercijalni uspjeh uvelike ovisi o napretku obilježavanja veće populacije „zakonitih“ građana. Prema tome mete će biti i druge stigmatizirane skupine. Ove će nesumnjivo uključivati primatelje socijalne pomoći, pod izlikom borbe protiv prijevara, povećane efikasnosti, i kao osiguranje da siromašni ne primaju „nezaslužene“ povlastice.

Jednom kad e-trgovina dovoljno uznapreduje socijalni slučajevi primat će svoje povlastice u obliku elektronskih vaučera pohranjenih na svojim mikročipovima, politika koja će biti začinjena okusom pravednosti jer će klijenti biti u stanju kupovati samo proizvode odobrene od strane vlasti i to samo od odabranih trgovaca, umanjujući tako „uznemirujuću“ mogućnost da bi siromašni mogli koristiti svoja limitrana sredstva za kupnju alkohola ili duhana.

Određeni krugovi pokušat će pokrenuti javnu debatu o ovakvim razvojima. Njihova nastojanja u smjeru zabrane čipiranja bit će hendikepirana urođenim poteškoćama u pokretanju javnih simpatija za kriminalce i primaoce socijalne pomoći- grupe koje će mnogi građani vrlo rado vidjeti podvrgnute strožim regulacijama. Manja javna briga za takve grupe namjeran je dio neizrečene logike zašto će prisilno čipiranje biti disproporcionalno usmjereno na stigmatizirane. Također, nikakav krupni kapital neće stati iza njih.

Službena ruka vlade po pitanjima zaštite privatnosti preuzeti će odavde. Kako bi utvrdili legalnost takvih inicijativa, komisije za privatnost i saborski komiteti proizvest će šumu izvješća prezentiranih na arhipelazima međunarodnih konferencija. Usporeni dugotrajnim istraživanjima i vremenskim rasporedom publikacija, njihovi će nalazi doći dugo nakon što čipiranje bude gotova svršena stvar. Nalazi istraživanja bit će mješoviti i otvoreni za razne interpretacije.

Službenici će energično uvjeravati čipirajuću industriju kako se ne protive samom čipiranju, koje će brzo postati rastući komercijalni sektor. Umjesto toga, oni se samo žele uvjeriti u to da će tehnologija biti korištena pravedno i da podaci sa čipova neće biti zloupotrebljeni. Novi će zakoni biti doneseni.

Poslodavci će implantate kao uvjet za dobijanje posla početi gledati kao nešto potpuno normalno. Američka vojska pokazat će put, zahtijevajući čipove za sve vojnike kao sredstvo za poboljšanje komande i kontrole na bojnom polju- i za identifikaciju ljudskih ostataka. Od kuhara do specijalaca, svaki od više od milion zaposlenika američke vojske zamijenit će svoje pseće ogrlice mikročipovima.

Brzo će slijediti i masivni sigurnosni sektor. Zaštitari, policija, i zatvorski čuvari morat će imati čipove. Pojedinci sa „osjetljivim“ zanimanjima naći će se u istom položaju.

Prvi znaci ove faze već su očigledni. 2004.-e, ured meksičkog državnog tajnika započeo je sa implantacijom zaposlenika kako bi ograničio pristup sigurnim područjima. Kategorija „osjetljivog zanimanja“ bit će proširena u toj mjeri da će svatko sa poslom koji zahtijeva ključ, lozinku, ili identifikacijsku značku iste biti prisiljen zamijeniti čipom.

Sudska saslušanja o ustavnosti ovih mjera rezultirat će zaključcima kako je politika čipiranja unutar zakonskih granica. Tanki pokrov „dobrovoljnosti“ koji će pokrivati mnoge od ovih programa dozvolit će sudstvu tvrdnju kako pojedinci nisu prisiljeni na upotrebu dotične tehnologije.

U situacijama gdje su čipovi očigledno nametnuti ljudima, presude će biti da to predstavlja neporecivo kršenje prava na privatnost. No, onda će se u pomoć prizvati neodređenost i povijesno promjenivi standard „razumnosti“ i „privatnosti“ kako bi se prisilnočipiranje proglasilo razumnim kršenjem prava na privatnost u kontekstu zahtjeva za efikasnošću i potrebama za sigurnošću u svjetlu još uvijek aktualnih ratova protiv terorizma, droga, i kriminala.

Na ovom raskrižju dogodit će se nažalost ne tako rijetka tragedija modernog života. Malo dijete, vjerojatno fotogenični dvogodišnjak bit će ubijeno ili stravično zlostavljano. To će se dogoditi u jednoj od medijskih metropola Zapadnog svijeta, osiguravajući tako non-stop uzbuđeno izvještavanje. Proizvođači čipova iskoristit će priliku koju su očekivali godinama unaprijed. Sa dotad usavršenom tehnologijom, poznatom većini građana i relativno jeftinom, proizvođači će se udružiti sa policijom i lansirati visoko-profilnu kampanju usmjerenu na roditelje da čipiraju svoju djecu kako bi „osigurali svoj duhovni mir“.

Bit će ponuđene posebne pogodnosti. Implantati će biti besplatni, uz uvjet da se obitelji registriraju za usluge nadzora. Brižni roditelji bit će ohrabreni činjenicom da se usluge praćenja mogu kombinirati na njihovim PDA tako da će biti u mogućnosti vidjeti svoje dijete bilo kada i od bilo kuda.

Paralelno s ovim razvojima postojat će inicijative koje će koristiti logiku pogodnosti kako bi potakle sve manju grupu apstinenata da prihvate sada uobičajenu praksu čipiranja. Za početak, takve će pogodnosti čipiranja biti rezervirane za najviše krugove zapadnog društva, omogućujući eliti neometano kretanje fizičkim i informacijskim koridorima moći. Takva će praksa postati sve šira kako pogodnosti čipiranja budu postajale sve više prozaične. Čipirani pojedinci će, naprimjer, brže prolaziti kroz carinu.

Zaista, na kraju će uvjet za korištenje javnog prijevoza biti dozvola službenicima da nadziru vaš čip. Kompanije će ponuditi sniženja pojedincima koji budu plaćali sredstvima pohranjenim na čipu, dok će u sitnom tisku stajati da trgovci dobijaju pristup velikim količinama njihovih osobnih podataka. Ova sniženja efektivno su penali za nečipirane, koji će plaćati više za istu uslugu kao inicijativu da se podvrgnu nadzoru. Korporacije će kupovati osobne podatke u nastojanjima da dobiju što detaljnije profile mušterija za marketinške svrhe i kako bi ih prodavale drugim institucijama..

Na ovoj točki sve bitne organizacije pokušat će kapitalizirati mogućnosti koje nudi gotovo potpuno čipirana populacija. Upotrebe za čipove će proliferirati, kao i tipovi „sniženja“. Svaka nova generacija kućanske tehnologije bit će konfigurirana za interakciju sa ljudskim čipom.

Pronalazak računala ili aparata koji će raditi na staromodni „ručni“ način postajat će progresivno sve teži i skuplji. Pacijenti u bolnicama i na društvenoj njezi bit će rutinski čipirani, dopuštajući medicinskom osoblju- ili, točnije rečeno, udaljenim kompjuterima- da prate njihove biološke funkcije u stvarnom vremenu.

U nastojanjima da smanje troškove zdravstva povezane sa uvelike docilnom populacijom, autoriteti će ponuditi porezne olakšice pojedincima koji redovito vježbaju, Osobni čipovi daljinski će pratiti rad srca povezan sa režimom treninga.

Do tada, proces „čipiranja“ će za većinu pojedinaca uključivati samo aktivaciju određenih funkcija na njihovom već postojećem čipu. Ikakva mogućnost uklanjanja čipa postat će praktički nemoguća, jer će čip biti preduvjet za uključivanje u bilo koju bitnu aktivnost modernog života, poput kupovine, glasanja (e-republika), ili vožnje.

Nečipirani će sve više biti predmet luditskih šala i optužbi da imaju nešto za sakriti. Izmoreni statusom građana drugog reda, svakodnevno gledajući kako ih njihovi čipirani susjedi pretječu u redovima dok su oni subjekt raznih kašnjenja, neugodnosti, i troškova rezerviranih za nečipirane, i oni će odabrati put manjeg otpora i nabaviti implantat.

Unutar jedne generacije, kulturalna odbojnost koju mnogi povezuju sa idejom obilježenosti svojeg tijela kao u zatvorenika koncentracijskih logora polako će izblijedjeti.

U narednim godinama neke od najmoćnijih institucija društva počet će se postrojavati u jedinstvenu liniju kako bi ohrabrile, prisilile, i tu i tamo zatražile od sljedeće generacije da nabave implantate.

Sada je, dakle, vrijeme da se razmisli o opasnostima koje uključuje ovakav scenario, bez ikakvog presedana u povijesti. Što bi sve bili u stanju učiniti Hitler, Lenjin, Staljin, ili Mao da su njihovi podanici bili čipirani, kodirani i daljinski praćeni?

Uskoro će započeti tirade svjedočanstava o mnogobrojnim vrlinama implantata. Dolazit će mirna uvjeravanja o demokratskim tradicijama, vladavini prava, i pravima na privatnost. Povijest, nažalost, pokazuje da stvari mogu otići u katastrofalno krivom smjeru, i da to i čine sa uznemirujućom regularnošću.

„To se ne može dogoditi ovdje“ labuđa je pjesma mnogobrojnih nestalih i pobijenih tijekom 20.-og stoljeća. Bolje razmislite o distopijskim potencijalima ovih tehnologija sada, prije nego što na pladnju ponudite nježne ručice svoje djece. Eventualne pozitivne strane ove tehnologije nisu posve predvidive, no negativne su prestrašne za o njima razmišljati.

Ozbiljno se zapitajte, zašto vas žele čipirati?

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: