Skip to content

O kolektivizmu i individualizmu

Lipanj 25, 2011

1. Koje je glavno svjetsko pitanje danas?

Osnovno pitanje svijeta danas je izbor između dva principa:

Individualizam i kolektivizam.

Individualizam drži kako čovjek ima neotuđiva prava koja mu ne mogu biti oduzeta od bilo kojeg drugog čovjeka, ili bilo kojeg broja, grupe ili kolektiva drugih ljudi. Prema tome, čovjekovo postojanje je njegovo vlastito pravo i njegovo život je njegovo vlasništvo, ne vlasništvo grupe.

Kolektivizam drži kako čovjek nema apsolutnih prava; kako njegov rad, tijelo i osobnost pripadaju grupi/društvu i kako društvo ima pravo njima raspolagati po želji, na način koji vidi prikladnim, u bilo koju svrhu koju smatra društveno korisnom. Prema tome, čovjek postoji samo po dozvoli društva i za korist društva.

Ova dva principa tvore temelje dva suprotna društvena sistema.

2. Što je društveni sistem?

Društveni sistem je skup pravila/zakona koje ljudi poštuju kako bi mogli živjeti zajedno.Takav sistem treba imati osnovni princip/pravilo, inače se ne može izvesti. Startna točka je pitanje: je li moć društva nad pojedincem ograničena ili neograničena?

Individualizam odgovara: Moć društva ograničena je neotuđivim pravima čovjeka. Društvo može donositi samo takve zakone koji ta prava ne krše.

Kolektivizam odgovara: Moć društva je neograničena, Društvo može donositi zakone kakve želi, i provoditi ih na način koji želi.

Primjer: U sistemu individualizma, milion ljudi ne može donesti zakon da ubiju jednog čovjeka za vlastitu korist. Ako ga ubiju – krše zakon- i bit će kažnjeni.

U sistemu kolektivizma, milion ljudi (u praksi, onaj koji tvrdi da ih zastupa) može donesti zakon da se jedan čovjek (ili manjina) ubije, u situaciji kada bi time postigli vlastitu korist. Njegovo pravo na život nije priznato.

U individualizmu, ilegalno je ubiti čovjeka, i njegova samoobrana je legalna. Zakon je na strani prava. U kolektivizmu, legalno je za većinu čovjeka ubiti, a njegova samoobrana je ilegalna. U ovom slučaju, zakon je na strani broja.

U prvom slučaju, zakon predstavlja moralni princip.

U drugom, zakon predstavlja ideju da moralni principi ne postoje, i da ljudi mogu raditi što hoće, pod uvjetom da su u dovoljno velikom broju.

U sistemu individualizma, ljudi su uvijek jednaki pred zakonom. Svatko ima ista prava, i kad je sam i kad ima milion drugih pokraj sebe.

U sistemu kolektivizma ljudi se moraju organizirati u bande, i tko ima najveću bandu u tome trenutku, ima sva prava, dok gubitnik (pojedinac ili manjina) nema nikakva. Svaki čovjek u poziciji je da bude gospodar ili bespomoćni sluga, ovisno o veličini svoje bande.

Primjer prvog sistema: SAD (vidi deklaraciju nezavisnosti)

Primjer drugog sistema: SSSR i nacistička Njemačka.

U sovjetskom sistemu, milioni seljaka «kulaka» istrebljeni su zakonom, koji je opravdan dobrobiti većine.

U nacističkom sistemu, milioni židova pobijeni su po zakonu, koji je opravdan dobrobiti većine.

Sovjetski i nacistički zakon neizbježni su i kozistentni rezultati principa kolektivizma. Primjenjen u praksi, princip koji ne priznaje moralnost i individualna prava, ne može rezultirati ničime osim brutalnošću.

Držite ovo na umu kad budete odlučivali koji je ispravni društveni sistem.

Morate početi odgovorom na prvo pitanje: je li moć društva ograničena ili nije? Ne može biti oboje.

4. Što je pravo?

Pravo je sankcija neovisnog djelovanja. Pravo je ono što se može upražnjavati bez ičije dozvole. Ako postojiš samo zato jer ti društvo to dopušta, nemaš pravo na vlastiti život. Dozvola može biti oduzeta u bilo kojem trenutku. Ako, prije poduzimanja bilo kakve akcije, moraš dobiti dozvolu društva – nisi slobodan, bez obzira na to je li dozvola dana ili nije. Samo rob djeluje po dozvoli. Dozvola nije pravo. Nemoj, u ovoj točki, praviti pogrešku, misleći kako je radnik rob i kako svoj posao ima zato jer mu je to poslodavac dopustio. On posao nema po dozvoli, nego po ugovoru, tojest, po zajedničkom dogovoru. Radnik može dati otkaz. Rob ne može.

5. Koja su neotuđiva prava čovjeka?

Neotuđiva prava čovjeka su: život, sloboda i potraga za srećom. Pravo na život jamči da čovjeku život ne može biti otuđen u korist drugog čovjeka ili grupe ljudi. Pravo na slobodu znači da čovjek ima pravo na individualnu/osobnu aktivnost, individualni/osobni izbor, individualnu/osobnu inicijativu, i individualno/privatno vlasništvo. Bez prava na privatno vlasništvo nikakva neovisna aktivnost nije moguća. Pravo na potragu za srećom znači čovjekovo pravo da živi za sebe, da sam odabire što čini njegovu osobnu, privatnu sreću i da djeluje u tome smjeru dok god poštuje isto pravo i kod drugih. To znači da čovjek ne može biti prisiljen svoj život posvetiti sreći drugog, ili bilo kojeg broja drugih ljudi. To znači da kolektiv ne može odlučivati koja je svrha čovjekovog postojanja, niti mu prepisati izbor sreće.

6. Kako uzajamno priznajemo prava jedni drugih?

Pošto čovjek ima neotuđiva individualna prava, to znači da ista prava imaju svi, individualno, svaki čovjek, i svi ljudi, u svakom trenutku. Prema tome, prava jednog čovjeka ne mogu negirati pravo drugoga.

Naprimjer: čovjek ima pravo na život, no nema pravo oduzeti tuđi život. Ima pravo na slobodu, ali nema pravo porobljavati druge. Ima pravo na svoju sreću, no nema pravo  odlučiti kako njegova sreća leži u ubojstvu, pljački i porobljavanju drugoga. Ono pravo po kojem djeluje definira isto to pravo kod drugih i služi kao vodič u tome što smije, a što ne smije činiti.

Nemojte raditi grešku i misliti kako je individualist čovjek koji kaže: «Radit ću ono što hoću na štetu svih drugih». Individualist je onaj tko uvažava neotuđiva prava čovjeka, svoja i drugih ljudi.

Individualist je čovjek koji kaže: «Ne želim upravljati tuđim životom, niti ću dopustiti da itko upravlja mojim. Ne želim biti gospodar, niti sluga. Neću žrtvovati nikoga sebi, niti ću biti žrtvovan drugima».

Kolektivist je čovjek koji kaže: «Skupimo se u dovoljno velikome broju, i sve je dopušteno!»

7. Kako utvrditi je li pravo povrijeđeno?

Pravo ne može biti povrijeđeno osim fizičkom silom ili prijetnjom fizičke sile. Čovjek ne može drugoga lišiti njegovih prava bez uporabe fizičke sile. Kad god je čovjek prisiljen na nešto bez svojeg slobodnog, individualnog, osobnog, dobrovoljnog pristanka, njegovo je pravo povrijeđeno.

Prema tome, možemo povući jasnu, objektivnu crtu između prava jednog i drugog čovjeka. Ovo je objektivna podjela, nije predmet razlike mišljenja, odluke većine, niti arbitrarne odluke društva. Nijedan čovjek nema pravo incirati uporabu sile protiv drugog čovjeka.

Praktično pravilo ponašanja u slobodnome društvu, individualističkome društvu (jer sloboda nije kolektivna kategorija) je jednostavno: ne možeš očekivati, ili zahtijevati bilo kakvu akciju od drugoga, osim kroz njegov dobrovoljni pristanak.

Nemojte biti zavedeni starim kolektivističkim trikom koji kaže: apsolutna sloboda ne postoji,  jer nisi slobodan krasti, ubiti isl. Društvo ograničava tvoju slobodu kad ti ne dopušta krađu ili ubojstvo, prema tome, društvo može ograničiti tvoja prava kako vidi prikladno. Sloboda je ono što društvo odluči da je sloboda.

No nije društvo, niti bilo kakvo socijalno pravo, ono koje ti zabranjuje ubojstvo, nego priznavanje čovjekovog neotuđivog prava na život. Ovo nije «kompromis» između dva prava, nego linija razdvajanja koja održava sva prava netaknutima. Ta linija nije izvedena iz društvenog konsenzusa (kad bi bila, bilo si sasvim u redu ubiti nekoga, ako društvo tako odluči), nego iz tvojeg vlastitog neotuđivog prava. Definicija ove crte nije izvedena iz arbitrarne odluke društva, nego iz tvojeg vlastitog, individualnog prava.

U granicama vlastitih prava, tvoja je sloboda apsolutna.

8. Koja je ispravna funkcija države?

Ispravna funkcija države jest da štiti individualna prava, da štiti čovjeka od fizičke sile.

U ispravnom društvu, ljudi ne koriste fizičku silu jedni protiv drugih, sila može biti korištena samo u samoobrani, tj. u obrani prava protiv fizičke sile. Ljudi delegiraju državi moć da koristi silu u odmazdi/kažnjavanju. I samo u odmazdi.

Ispravna vrsta države ne inicira uporabu sile. Služi se silom samo u odgovoru onima koji su inicirali uporabu sile. Na primjer, kad država uhapsi kriminalca, nije država ta koja krši prava, nego je kriminalac taj koji kršio prava i time sam sebe stavlj izvan sfere prava, gdje čovjek nema drugog izbora nego odgovoriti silom.

Ovdje je bitno zapamtiti kako sve akcije definirane kao kriminalne u slobodnom društvu uključuju uporabu sile i jedino su takve akcije sankcionirane silom.

Nemojte biti zavedeni traljavim izrazima poput: «Ubojica čini zločin protiv društva». Nije društvo to koje ubojica ubija, nego individualnog čovjeka. Nije društveno pravo to koje je prekršio, nego individualno pravo. On nije kažnjen zato što je naudio kolektivu. On nije naudio kolektivu nego jednom čovjeku. Ako kriminalac opljačka deset ljudi,nije opljačkao «društvo», nego deset individualnih ljudi. Ne postoje zločini protiv «društva», samo zločini protiv individualnih ljudi. I dužnost je ispravnog društvenog sistema i ispravne vlade zaštititi pojedinca od uporabe sile.

Kad, s druge strane, država postaje inicijator sile, nepravda i moralna korupcija koje slijede su neizrecive.

Na primjer: kad kolektivna vlada naredi čovjeku da radi i stavi ga na određeni posao, pod prijetnjom smrti ili zatvora, država je ta koja je inicirala uporabu sile. Čovjek u pitanju nije počinio nasilje protiv bilo koga, no država čini nasilje nad njim. Nikakvo teoretsko opravdanje nije moguće za takvu praksu. I nikakav rezultat u praksi nije moguć- osim terora i krvoprolića koji su uvijek prisutni u bilo kojoj kolektivnoj državi.

9. Može li postojati «miješani društveni sistem»?

Ne može postojati društveni sistem koji je mješavina individualizma i kolektivizma. Ili su individualna prava priznata u društvu, ili nisu. Ne mogu biti napola priznana.

Ono što se često događa, jest da društvo koje je bazirano na individualizmu nema hrabrosti, integriteta i inteligencije provesti vlastite principe konzistentno u praksi. Kroz neznanje, kukavičluk, i mentalnu lijenost, takvo društvo donosi zakone i prihvaća regulacije koje proturiječe njegovom osonvnom principu i krši prava čovjeka. U srazmjeru s tim kršenjima, društvo čini nepravde, zla, i zlouporabe. Ako greške nisu ispravljene, društvo tone u kaos kolektivizma.

Kad vidite društvo koje priznaje ljudska prava u nekim od svojih zakona, a u drugima ne, nemojte ga hvaliti kao «miješani sistem» i nemojte zaključiti kako kompromis između 2 osnovna principa u teoriji može raditi u praksi. Takvo društvo ne radi; nego se raspada. Raspadanje traje. Ništa se ne raspadne odjedanput, niti ljudsko tijelo niti ljudsko društvo.

 

10. Može li društvo postojati bez moralnog principa?

Većina ljudi danas ima djetinjastu ideju kako društvo može činiti što ga je volja, kako su principi nebitni, prava samo iluzija; i efikasnost vodilja akcije.

Istina je kako društvo može napustiti moralne principe i pretvoriti se u razuzdano krdo koje hrli u ponor. Jednako tako svaki čovjek može prerezati vlastito grlo kad god to poželi. No čovjek to ne može učiniti ako želi živjeti. I društvo ne može napustiti moralne principe ako želi preživjeti.

Društvo je veliki broj ljudi koji žive zajedno u jednoj državi, i koji su u međusobnom doticaju. Ako ne postoji objektivni moralni kod kojeg ljudi razumiju i priznaju, ne postoji način na koji se mogu ophoditi jedni s drugima, pošto nitko ne zna što može očekivati od svog bližnjeg. Čovjek koji ne priznaje moralnost je kriminalac; a kad imaš posla s kriminalcem, ne možeš učiniti ništa nego pokušati razbiti njegovu lubanju prije nego on razbije tvoju. Ne postoji ni jedan drugi jezik, nikakvi uvjeti ponašanja međusobno priznati. Govoriti o društvu bez moralnih principa zagovarati je da živimo zajedno poput kriminalaca.

Još uvijek priznajemo, tradicionalno, mnoge moralne koncepte koje uzimamo zdravo za gotovo, i ne razumijemo u kojoj mjeri su naše dnevne aktivnosti moguće samo zbog prihvaćanja tih moralnih principa. Zašto je moguće otići do trgovine, kupiti nešto, i ponovno izaći? Gomila oko tebe jednako tako treba proizvode; gomila bez problema može savladati par prodavačica, razvaliti trgovinu i uzeti i tvoje vrećice i novčanik. Zašto to ne čine? Ne postoji ništa što bi ih zaustavilo i tebe zaštitilo – osim moralnih principa tvojih individualnih prava na život i vlasništvo. 

Nemoj činiti grešku i misliti kako je gomila sputana samo strahom od policije. Ne bi moglo postojati dovoljno policajaca na kugli zemaljskoj kad bi ljudi vjerovali kako je pljačka praktična. A kad bi ljudi tako vjerovali, zašto i policajci ne bi tako vjerovali? Tko bi tada, bio policajac?

Osim toga, u kolektivnom društvu policajci nisu tamo kako bi zaštitili tvoja prava, nego da ih narušavaju.

Svakako bi bilo efikasno za gomilu da isprazni trgovački centar- ako prihvatimo trenutnu efikasnost kao dobro pravilo za djelovanje. No koliko trgovina, tvornica, farmi ili domova bi imali, kad bi prihvatili ovo pravilo?

Ako odbacimo moralnost i zamijenimo je doktrinom neograničene vladavine većine, ako prihvatimo ideju kako većina može raditi što ju je volja, i ako je sve što većina naredi njeno pravo, kako ljudi mogu to pravilo primijeniti u vlastitim životima? Tko je većina? U relaciji prema svakom pojedinom čovjeku, svi ostali su potencijalni članovi većine koja ga može uništiti po volji u bilo kojem trenutku. Tada svaki čovjek i svi ljudi postaju neprijatelji; svatko se treba bojati i biti sumnjičav prema svima ostalima, svatko treba pokušati ubiti i opljačkati drugoga, prije nego ovaj ubije i opljačka njega. Ako mislite kako je ovo samo apstraktna teorija, pogledajte primjer Europe za praktičnu demonstraciju. I u sovjetskoj Rusiji i nacističkoj Njemačkoj , ljudi su bili ti koji su obavljali prljavi posao za Gestapo i KGB, špijunirajući i izručujući vlastite prijatelje i rođake u komore za mučenje. To je rezultat kolektivizma u praksi. 

Ovoje konkretna aplikacija ispraznog i zlog slogana, koji zvuči tako dobro budalama:

«opće dobro je iznad individualnih prava»

Bez individualnih prava, nikakvo opće dobro nije moguće. Kolektivizam, koji stavlja dobro grupe iznad dobra pojedinaca i govori ljudima kako se trebaju žrtvovati za svoje bližnje, rezultira situacijom u kojoj ljudi nemaju drugog izbora nego da se boje, mrze i pokušaju uništiti svoje bližnje.

Mir, sigurnost, prosperitet, suradnja i dobra volja među ljudima, sve ono što smatramo društveno poželjnim, nije moguća osim u sistemu individualizma, gdje je svaki čovjek siguran u upražnjavanju vlastitih prava, znajući kako je društvo tu da zaštiti njegova prava, a ne da ih uništi.

Tada svaki čovjek zna što smije, a što ne smije činiti svojim bližnjima, I što njegovi bližnji, uključujući državu, smiju ili ne smiju činiti njemu. Tada je slobodan postupati sa svojim bližnjima kao sa svojim prijateljima i jednakima.

Bez moralnog koda nikakvo pošteno ljudsko društvo nije moguće. Bez priznavanja individualnih prava nikakav moralni kod nije moguć.

11. Najveće dobro za najveći broj [održivost, buduće generacije, čovječanstvo, zaštita okoliša] moralni princip?

 «Najveće dobro za najveći broj» jedan je od najperverznijih slogana ikad puštenih na čovječanstvo. [trenutno doživljava reinkarnaciju u «dobrobiti budućih generacija», održivom razvoju, očuvanju okoliša i zaštiti prirode]

Ovaj, kao i svi drugi slogani nema nikakvo konkretno značenje (Lenin je uvijek govorio : «Pobjedit ćemo sloganima»). Nemoguće ga je protumačiti dobronamjerno, ali je vrlo moguće tumačiti ga na mnoge načine kako bi se opravdali i najodvratniji zločini.

Koja je definicija «dobra» u takvom sloganu? Nikakva, osim ono što je najbolje za najveći broj u datom trenutku. Tko, u bilo kojem datom trenutku, odlučuje koje je najveće dobro za najveći broj?

 Ako ovo smatraš moralnim, onda moraš opravdavati i sljedeće: 51 posto čovječanstva porobljava ostalih 49 posto. 9 kanibala jedu desetoga i tako dalje. U Njemačko je bilo 600 000 Židova i 70 miliona Njemaca. Njemci, većina, podržavali su nacističku vladu koja im je rekla kako će najveće dobro biti postignuto eksterminacijom manjine i oduzimanjem njihova vlasništva. To je horor u praksi slogana u teoriji.

 No reći ćete, većina u ovom slučaju nije postigla «najveće dobro». Ne, nije. Jer dobro nije kvantitativna kategorija i ne postiže se žrtvovanjem jednih drugima.

Budale misle kako ovaj slogan implicira nešto plemenito, da govori ljudima kako se trebaju žrtvovati za dobro drugih. Ako je tome tako, zašto se većina ne bi žrtvovala za dobro manjine? Ne? Zašto bi se onda manjina trebala žrtvovati za dobro većine?

Budale pretpostavljaju kako je svatko tko izvikuje ovaj slogan pripadnik manjine spremne sebe žrtvovati za dobro većine. Zašto to misle? U sloganu ne postoji ništa što bi impliciralo takvo nešto. Mnogo je vjerojatnije kako želi zadobiti podršku većine, kako bio mogao započeti žrtvovati ostale.

Ono što slogan u stvarnosti govori jest kako ne postoji sloboda izbora; opljačkaj ili budi opljačkan. Slomi ili budi slomljen.

Čitavo zlo ovog slogana sastoji se u tome da implicira kako je dobro većine moguće postići samo kroz žrtvovanje drugih; kako dobrobit jednog čovjeka ovisi o žrtvovanju drugoga.

Ovaj princip dobija i četvrtu dimenziju kad se u pomoć dozivaju i «buduće generacije». Kako bi se postigla njihova dobrobit, potrebno je žrtvovati one koji su živi danas, kao i neke u budućnosti, kako bi oni koji ostaju «uživali dobrobit».

Ako prihvatimo kolektivističku doktrinu kako čovjek postoji za dobro drugih, onda je istina kako je bilo koje zadovoljstvo koje netko uživa zlo i nemoralno, ako ga žele neka druga dva čovjeka. Po tom principu, čovjek ne može jesti, disati, ili voljeti. Sve je ovo sebično. (I što ako netko drugi želi tvoju ženu). Ljudi uopće ne mogu živjeti zajedno, niti raditi išta drugo nego pokušati jedni druge iskorijeniti.

Samo na temelju individualnih prava može se definirati i postići bilo koje dobro-individualno ili opće. Samo kad je svaki čovjek slobodan postojati za vlastito dobro, bez da se mora žrtvovati za druge, ili da se drugi moraju žrtvovati za njega- samo tada je čovjek slobodan vlastitom voljom postići najveće moguće dobro za sebe i druge, vlastitim izborom i vlastitim naporom. Zbroj svih takvih pojedinačnih napora jedino je moguće društveno dobro.

Suprotnost «najvećeg dobra za najveći broj» nije «najveće dobro za najmanji broj». Suprotnost je: najveće dobro koje netko može postići vlastitim naporom, za sebe i ostale.

12. Mijenja li motiv narav diktature?

Karakteristika je poštenog čovjeka, za razliku od kolektivista, da misli ono što govori i govori ono što misli.

Kad kažemo da su individualna prava neotuđiva, moramo misliti upravo to. Neotuđivo znači ono što ne može biti oduzeto, suspendirano, narušeno, ograničeno, ili regulirano- nikad, nigdje, i iz bilo kojeg razloga.

Ne možemo reći kako čovjek ima neotuđiva prava osim po hladnom vremenu (klimatske promjene?) ili svakog drugog utorka, jednako kako se ne može reći da čovjek ima neotuđiva prava «osim u hitnoj situaciji ili krizi», ili kako «čovjekova prava ne mogu biti narušena osim u dobre svrhe».

Čovjek ili ima neotuđiva prava, ili ih nema. Ne možeš reći kako su ona «djelomično otuđiva» i istovremeno sebe smatrati iskrenim ili mentalno zdravim. Kad počneš postavljati uvjete, rezervacije i iznimke, priznaješ kako postoji nešto ili netko iznad čovjekovih prava, a tko ih može staviti izvan snage po svojoj diskreciji. Tko? Društvo, naravno- tojest, kolektiv. Tko odlučuje koja se prava mogu narušiti? Ako je ovo ono što vjeruješ, onda jednostavno priznaj da si kolektivist. I prihvati sve posljedice koje kolektivizam sa sobom donosi. Tu ne postoji kompromis. Ne zavaravaš nikoga osim samog sebe.

Ne skrivaj se iza besmislenih fraza poput: «srednji» ili «treći put». Individualizam i kolektivizam nisu dvije strane istog puta, nego dva puta koja idu u suprotnim smjerovima. Jedan vodi slobodi, pravdi i prosperitetu, dok drugi vodi u ropstvo, horor i uništenje.

Sve brže širenje kolektivizma svijetom nije posljedica neke posebne pameti kolektivista, nego činjenice da većina ljudi koja im se protivi u biti i sama vjeruje u kolektivizam. Jednom kad je princip prihvaćen, nije onaj tko je napola kolektivist taj koji će pobijediti, nego onaj koji ga prihvaća cijelim srcem; ne onaj najmanje konzistentan u primjeni principa, nego onaj koji je potpuno konzistentan. Kad kreneš u utrku i kažeš: «Ja ću trčati samo prvih deset metara» , onaj koji kaže: «Ja ću trčati do cilja» je onaj koji će  pobijediti. Kad kažeš : «Ja ću samo malo narušiti ljudska prava», komunist ili fašist koji kaže: «Ja ću uništiti sva ljudska prava» je taj koji će pobijediti. Ti si mu samo otvorio put. 

Dopuštajući sebi početnu neiskrenost i izbjegavanje, ljudi su sad pali u zamku kolektivizma, raspravljajući koja je vrsta diktature ispravna. Svi će naravno javno odbacivati ikakvu pomisao na diktaturu. No malo tko će zauzeti jasan stav i proglasiti diktaturu onim što zaista jest: apsolutno zlo, u bilo kojem obliku, od bilo koga, bilo gdje, bilo kada i iz bilo kojeg razloga.

Veliki broj ljudi danas ulazi obscenu vrstu cjenkanja o razlici između “dobre diktature” i “loše diktaure”, o motivima, uzrocima, ili razlozima koji čine diktaturu ispravnom. Pitanje: “Želite li diktaturu?” kolektivisti su zamijenili pitanjem: “Kakvu vrstu diktature želite?” Od te točke nadalje mogu vam dopustiti raspravu, jer su već pobijedili.

Velik broj ljudi vjeruje kako je diktatura grozna ako je “iz loših motiva”, no savršeno u redu ako je “iz dobrih motiva”. Oni koji naginju komunizmu (sebe obično smatraju “humanitarcima”) tvrde kako su koncentracijski kampovi i komore za mučenje loši kad su korišteni “sebično”, “za dobrobit jedne rase”, kao kod Hitlera, no sasvim plemeniti kad su korišteni “nesebično”, “za dobrobit masa”, kao kod Staljina. Oni koji naginju fašizmu (obično sebe smatraju realistima) tvrde kako su bičevi i nadglednici robova nepraktični kad su korišteni “neefikasno”, kao u Rusiji, no sasvim praktični kad su korišteni “efikasno”, kao u Njemačkoj.

(I samo kao primjer toga gdje krivi principi vode u praksi, primijetite kako “humanitarci”, tako zaokupljeni olakšavanjem patnji masa, u Rusiji podržavaju stanje mizerije čitave populacije bez presedana bilo gdje u povijesti. “Realisti”, tako ponosni na svoju praktičnost podupiru, u Njemačkoj, spektakl potpuno uništene države, krajnji rezultat “efikasne” diktature).

Kada raspravljate o tome što je “dobra”, a što “loša” diktatura, prihvaćate i podupirete koncept diktature. Prihvatili ste premisu totalnog zla- prava na porobljavanje drugih za ono što vi osobno smatrate dobrim. Od te točke nadalje, jedino je pitanje tko će upravljati Gestapom. Nikad nećete biti u stanju postići dogovor oko togašto je “dobar” razlog za brutalnost, a što “loš”. Vaš omiljeni razlog ne mora nužno biti i njihov. Mogli biste tvrditi kako je u redu klati za dobrobit siromašnih, dok netko drugi može tvrditi kako je to u redu za dobrobit bogatih. Vi možete tvrditi kako je nemoralno ubiti bilo koga osim pripadnika određene klase, netko drugi da je nemoralno ubiti bilo koga osim pripadnika određene rase. Jedino oko čega ćete se složiti jest- ubojstvo. I to je sve što ćete postići.

Jednom kad prihvatite princip diktature, pozivate sve ljude da pokušaju isto. Ako im se ne sviđa vaš tip ili vaš osobni “dobri motiv”, nemaju izbora nego pokušati uspostaviti vlastitu diktaturu iz vlastitih “dobrih motiva” i porobiti vas prije nego vi porobite njih. “Dobra diktatura” je oksimoron.

 Pitanje nije: “Iz kojeg razloga porobiti ljude” nego “je li u redu porobljavati ljude”?

 Neopisiva moralna korupcija stoji iza tvrdnje kako diktatura može biti opravdana “dobrim” i “nesebičnim” motivima. Sve brutalne i kriminalne tendencije koje je čovječanstvo kroz stoljeća prepoznalo kao zle danas su našle “društveno-socijalni” zaklon. Mnogi danas vjeruju kako su pljačka, ubijanje, i mučenje zlo ako su počinjeni iz vlastitih, sebičnih motiva, no vrlina ako su počinjeni za tuđu dobrobit. Jedna od najgnusnijih izjava koju je moguće čuti jest: “Naravno, Staljin je pobio milione, no to je bilo opravdano jer je bilo za dobrobit masa”.

 Nikad nemojte smatrati kako su kolektivisti “iskreni ali zaluđeni idealisti”. Prijedlog za porobljavanje jednih ljudi za dobrobit drugih nije ideal, brutalnost nije “idealistična”, u bilo koju svrhu. Želja za “dobročinstvom” kroz uporabu sile nije dobar motiv. Kao što niti želja za moći ili glupost nisu dobri motivi.

Ayn Rand, 1946.

Oglasi

From → Uncategorized

One Comment
  1. ovo treba utuviti Hrvatima u glavu ako ne želimo ponavljati povijest

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: