“Libija proglasila nacionalno oslobođenje”
Iako namjera ovog bloga nije direktno se baviti dnevnopolitičkim zbivanjima slijedeći članak u nacionalu privukao mi je pozornost jer je jako dobar primjer propagande.
“Proglašavamo cijelom svijetu da smo oslobodili našu voljenu domovinu, s njezinim gradovima, selima, planinama, pustinjama i nebom”, rekao je dužnosnik koji je otvorio svečanost u Bengaziju, u kojem je u veljači počela pobuna protiv režima Moamera Gadafija, ubijenog u četvrtak.
Domovina je “oslobođena” (i razrušena) bombarderima NATO-a i uz svesrdnu vojnu i logističku pomoć “međunarodne zajednice”, među ostalim i Hrvatske. Vojna i logistička podrška uglavnom je nosila ime “humanitarne pomoći”. U pobuni je sudjelovala i pobunu podržavala samo mala manjina Libijaca.
Predsjednik Nacionalnog prijelaznog vijeća Mustafa Abdul Džalil i nekoliko dužnosnika NTC-a, prisegnuli su prije sviranja nacionalne himne i podizanja zastave koju su revolucionari preuzeli iz doba libijske monarhije, koju je 1969. svrgnuo Gadafi.
svakako zanimljiv detalj
Džalil je u govoru pred desecima tisuća okupljenih u Bengaziju, pozvao na nacionalnu pomirbu i vladavinu prava u Libiji.
“Sve pozivam na praštanje, toleranciju i pomirenje. Moramo se riješiti mržnje. To je nužno za uspjeh revolucije i uspješnu budućnost Libije”, naglasio je Džalil.
Mržnja, bombe, ubijanja, mitraljezi i ratni zločini, te rušenje “pravne države” legitiman su način dolaženja na vlast, no sada više nisu prihvatljivi i nova “oslobođenja” ne dolaze u obzir. Sad se zove na poslušnost novoj vlasti. Zaboravimo prošlost i stavimo naše razlike na stranu i budmo ujedinjeni.. ovakvi vicevi standardna su praksa. Standardni političko-korektni govor ala frankfurtska škola.
Potpredsjednik NTC-a i glasnogovornik novih vlasti Abdul Hafiz Goga istakao je da libijski narod jamči da će poštivati međunarodne sporazume i ugovore Libije, te da će surađivati sa svim zemaljama, posebice sa susjednima.
Podržavanjem (provođenjem) libijske revolucije prekršeni su nebrojeni međunarodni propisi i sporazumi. Ukratko, oslobođenje Libije od strane NATO-a i UN-a protivno je međunarodnom pravu i konvencijama UN-a. O kakvim sporazumima govore? Dakako, potpisani su, i bit će potpisani novi sporazumi i ugovori (prije orkestracije demokratskih izbora) za iskorištavanje prirodnih resursa i daljnju “demokratizaciju” Libije.
“Libijski narod, dok uspostavlja pravnu državu, prvenstveno jamči svijetu da će poštivati sve sporazume koje je potpisala Libija, u skladu s međunarodnim standardima. Krećemo u novu fazu koja zahtijeva odgovornost svakoga od nas”, istaknuo je Goga.
eto sad, možete mirno spavati, libijski narod vam jamči održavanje međunarodnih standarda. “radite što vam kažemo, građanski neposluh nije opcija sad kada ste oslobođeni. inače bi mogli odgovarati za izbjegavanje odgovornosti.”
Ministar mučenika i ranjenih Abdel Rahman al-Kabisi kazao je da svečanost obilježava “povijesni trenutak za Libiju”.
Omar al-Hariri, dužnosnik vojnog vijeća novih vlasti, odao je počast “onima na istoku zemlje su odbili pucati po vlastitom narodu” i obećao da će libijska vojska biti uz narod.
Standardni rituali i stvaranje mitova NOB-a, retorika “pucanja po vlastitom narodu” posebno je zanimljiva sa marketinškog stajališta u situaciji kad je “narod”, naoružan do zuba i u tenkovima, krenuo u “oslobođenje Libije” uz vojnu pratnju NATO-a. Već su uvedena i nova ministarstva, sve prije sitnih formalnosti demokratskih izbora.
Službena objava završetka osmomjesečne oružane pobune, početak je političkog procesa koji bi trebao omogućiti opće izbore u Libiji roku od oko 20 mjeseci.
uglavnom, uobičajene floskule potpunog bezumlja koje sa stvarnim zbivanjima nemaju gotovo nikakve veze. rok od 2 godine vlasti vrlo je izdašan jer je vrlo vjerojatno ostalo mnogo “lojalista” koje se još treba riješiti prije uvođenja demokracije ala Irak i Afganistan. Razlog za oružanu revoluciju u Libiju vjerojatno leži u činjenici da demokratska revolucija ala Egipat i Tunis nije mogla uspjeti iz jednostavnog razloga što Libijcima pod Gadafijem nije bilo posebno loše.
Julian Huxley: “UNESCO, filozofija i svrha”
Julian Huxley bio je istaknuti član i presjednik Britanskog eugeničkog društva, prominentni humanist i utemeljitelja transhumanizma; suosnivač WWF-a, suosnivač IUCN-a, te suosnivač i prvi generalni direktor UNESCO-a, i dakako, dobitnik nagrade Kalinga. U svojoj je knjizi Unesco, filozofija i svrha (1947) sažeo pravu svrhu i ciljeve kako Unesca, tako i UN-a u cjelini. Ovdje donosim samo kraće isječke, čitav tekst dostupan je na engleskom i lako ga je naći pomoću tražilice. Možda u budućnosti objavim i širu verziju. Zasad, samo ću napomenuti kako unesco upravlja hrvatskim obrazovanjem, i u suradnji s unicefom propagandizira hrvasku javnost.
Unesco, Obrazovna, znanstvena i kulturna organizacija Ujedinjenih naroda… mora služiti ciljevima Ujedinjenih naroda koji su, dugoročno gledajući, svjetski ciljevi, ciljevi za čovječanstvo u cjelini.
..opća filozofija za Unesco treba biti svjetski znanstveni humanizam, globalan po razmjeru, i s evolucijskom pozadinom…
..S evolucijske točke gledišta, čovjekova sudbina može se sažeti vrlo jednostavno: realizacija najvećeg mogućeg napretka u najkraćem mogućem vremenu. Zato UNESCO-va filozofija mora imati evolucijsku pozadinu, i koncept napretka ne može nego zauzimati centralni položaj u takvoj filozofiji.
Dva zaključka slijede. Prvo, što ujedinjenija čovjekova tradicija bude, mogućnost napretka bit će brža: različite, međusobno konkurirajuće, ili čak međusobno neprijateljske tradicije nikako ne mogu biti jednako efikasne kao jedinstveni skup tradicija za čitavo čovječanstvo.
I drugo, najbolji i jedini siguran način za postizanje cilja jest neka vrsta političke unifikacije.
Zadatak promicanja mira i sigurnosti ne može biti u potpunosti realiziran samo kroz obrazovanje, znanost i kulturu. Mora uključivati i neki oblik svjetskog političkog ujedinjenja, kroz jedinstvenu svjetsku vladu ili nešto drugo; jedini siguran način za izbjegavanje rata.
..U svojim obrazovnim programima (UNESCO) može naglašavati ultimativnu potrebu za svjetskim političkim ujedinjenjem i familijarizirati sve narode s implikacijama transfera punog suvereniteta odvojenih država/nacija na svjetsku organizaciju (UN). Općenito, (UNESCO) može mnogo toga učiniti u postavljanju temelja na kojima će svjetsko političko ujedinjenje kasnije biti sagrađeno.
…Doba običnog čovjeka, glas naroda, vladavina većine, važnost velike populacije; takve ideje i slogani formiraju podlogu našeg mišljenja i teže promociji prosječnosti.. Neka UNESCO ima čist um po tom pitanju. Kvantiteta je bitna, no kao sredstvo, temelj za kvalitetu…Postoji optimalna veličina za svaku ljudsku organizaciju, jednako kao i za svaki tip organizma.. Jednako tako, postoji optimalna gustoća naseljenosti, i optimalna veličina svjetske populacije.
...Prema tome, iako je istina da će bilo kakva radikalna eugenička politika još dugi niz godina biti politički i psihološki nemoguća, Unesco se mora pobrinuti oko toga da se problem eugenike brižno razmotri tako da mnogo toga što je danas nezamislivo barem postane zamislivo. ..Zadatak postavljen pred UNESCO je potreban, pravovremen, i, unatočmnogostrukosti detalja, jedinstven. Zadatak je pomoći stvaranje jedinstvene svjetske kulture, sa vlastitom filozofijom i ideološkom pozadinom, i vlastitom širom svrhom.
povezano:
http://zonasumraka.wordpress.com/2011/09/12/fondacija-rockefeller-who-i-sterilizacijske-vakcine/
http://zonasumraka.wordpress.com/2011/07/17/alan-watt-j-huxley-man-stands-alone/
Revolucija d.d. (Revolution inc.), kako privatna “srpska” organizacija organizira revolucije diljem svijeta
Bivši sovjetski špijun Jurij Bezmenov na jednom je od svojih predavanja prije četvrt stoljeća izjavio kako ne postoje spontane, ”grass root” revolucije. Svaka je revolucija pažljivo i dugo planirana, zahtijeva veliku logistiku, znanje, ljudske i novčane resurse. Ova je njegova izjava to zanimljivija danas kada gledamo “spontane demokratske” revolucije diljem arapskog svijeta i “spontane prosvjede” na Wall Streetu.
Prije stotinjak godina službeni povod za prvi svjetski rat bio je atentat na Franza Ferdinanda u Sarajevu, organiziran od strane srpske organizacije pod imenom Crna ruka. Danas, profesionalna organizacija iz Srbije ”Otpor” čiji je amblem stisnuta crna šaka priznaje sudjelovanje u organizaciji demokratskih revolucija diljem svijeta. Stavljam link na odličan dokumentarac (na engleskom) i na propagandni članak u Financial Times-u.
http://www.ft.com/cms/s/2/0ad005b4-5043-11e0-9ad1-00144feab49a.html#axzz1aWRuvg4s
Neki od članova otpora, kako kaže članak, danas su u srpskoj vladi.
“Otpor”:
http://www.youtube.com/watch?v=mBqBSrrTyzo
Primatelj nagrade ne pita tko je bombardirao Srbiju (uzgred rečeno, nakon što je rat u Hrvatskoj i BiH završio). Slobo je nakon toga završio u Haagu, a Srbiju su, kao i Hrvatsku, preuzeli EU i UN. Budite uvjereni, u EU neće biti demokratskih revolucija (eventualno nereda huligana i domaćih terorista), pa EU jest “demokracija” (što god to bilo). Eventualno, bit će zahtijevanja prava koje neće biti moguće odbiti.
Nakon narandžaste revolucije u Ukrajini:
Želio bih čitatelja upozoriti i na cvjetajuće “demokratsko podzemlje” koje operira i u Hrvatskoj u vidu raznih udruga i pojedinaca koje se Hrvatima u glavnim medijima (kada tamo dospiju) predstavlja kao “ljude iz naroda”, legitimnu opoziciju isl. Karakterizira ih prije svega politički korektan (UN) govor, bilo lijevi, bilo desni (što se tiče retorike), bezumni slogani i mutnost deklariranih ciljeva i načina na koji iste misle postići (osim kad zagovaraju nove zakone i traže neka specifična ”prava”). Sljedbenici na kraju završavaju instrumentalizirani u svrhu postizanju nekog mutnog plemenitog cilja- nekog “boljeg društva”, (direktne) demokracije, socijalne države,” vlade stručnjaka?” isl.. Ono što rade je, uz povremeno gostovanje u medijima, gotovo isključivo bezumno demonstriranje i traženje prava (gotovo uvijek prava) ili pravde, promjenu vlasti isl. Nikad, ama baš nikad ne igraju na razum nego samo na prizemne emocije i osjećaj pripadnosti “pravoj strani”. To rade iz razloga jer im cilj nije privući inteligentne pojedince nego budale u brojevima (korisne idiote) koje će kasnije biti lako iskoristiti u bilo koju svrhu.”Desni”, uz nacionalni, često igraju i na “crkveni sentiment”.
Ljevica doduše ima i svoje “intelektualne” slogane i ideologiju klasične i neo marxističke orijentacije (pali i na “desnoj” strani) i ne fali im regruta diljem države. Situacija poslije “revolucije”? Tko još za to pita? No budući da sada žive u demokraciji, narodi oslobođenih zemalja mogu se osloniti na svesrdnu pomoć “međunarodne zajednice”. Valja napomenuti i kako ne uspijevaju sve revolucije, uspijevaju one koje su predviđene da uspiju. Ako slučajno negdje zapne, dolaze osloboditelji u vidu vojske. U nastavku stavljam link i na odlično izlaganje Jurija Bezmenova koji objašnjava osnove psihološkog ratovanja. I još u nastavku, 2 intervjua sa Normanom Doddom, koji će nadam baciti svjetlo na “širu sliku”.
Juri Bezmenov:
Norman Dodd:
povezano:
http://zonasumraka.wordpress.com/2011/10/11/eu-zabranjuje-balone-za-djecu/
EU zabranjuje balone za djecu
EU direktiva o sigurnosti igračaka kaže kako djeca mlađa od osam godina ne smiju puhati balone bez nadzora jer postoji opasnost da ih progutaju i uguše se. Frulice i magneti također su proglašeni riskantnim igračkama. Frulice smiju koristiti samo djeca iznad 14 godina.
Proizvođači moraju na takvim igračkama istaknuti upozorenja o njihovoj opasnosti. U trgovinama će se smjeti prodavati samo one igračke koju u potpunosti zadovoljavaju sve regulatorne zahtjeve europske unije.
EU legislativa će odrediti i dopuštene razine buke za igračke poput čegrtaljka i raznih muzičkih instrumenata. Svi medvjedići za djecu ispod 3 godine morat će biti primjereni za pranje u veš mašini, jer se EU brine zbog bacila koji bi se na njima mogli nakupiti.
Europska komisija inzistira na tome da su nove regulative donešene kako bi se spriječile najgore noćne more mnogih roditelja.
Nove regulacije možda nisu lake za razumjeti no stručnjaci za sigurnost znaju najbolje, izjavio je jedan drugi eurokrat. “Možemo reći kako su generacije djece puhale balone, ali ne više, i zbog toga će biti sigurnija”.
Postavlja se logično pitanje kako će europska regulativa djecu uistinu učiniti “sigurnijom”, a da “oni” ne budu stalno prisutni u roditeljskim domovima kako bi se uvjerili u to da roditelji ne daju balone djeci mlađoj od osam godina, ili da osiguraju da roditelji redovito peru plišanog medvjedića, ili da ne kupe medvjedića za djecu stariju od 3 godine i daju ga svojem 2-godišnjaku? Vidimo kako se odgovornost za ”sigurnost” djece polako, ali sigurno iz roditeljskih ruku prebacuje na zakonsku mikroregulaciju. Djeca imaju pravo na sigurnost, zar ne? Bez obzira na to što misle njihovi neodgovorni roditelji.
Ako ovu racionalizaciju stisnemo dalje, vidjet ćemo kako je daljnji logični slijed događaja regulacija svega što bi za djecu moglo biti štetno, opasno, ili rizično. Ili za odrasle, kad smo već kod toga. Jer dječje igračke su relativno nov fenomen, djeca se mogu igrati sa bilo čime.
Kad sam prije mnogo godina bio u Njemačkoj i na ondašnjim kontejnerima za smeće primijetio naljepnice tipa ”ne naginjati se unutra, opasno” (jer bi mogli upasti, ili bi vam poklopac mogao pasti na glavu) odmah mi se u glavi vizualizirala slika svijeta punog naljepnica o mogućim “opasnostima”. Na šljunčanoj plaži table da kamenjem ne bi trebalo gađati ljude u glavu, na svakom zidu upozorenje da udaranje glavom u zid nije zdravo, upozorenje na podu da ako padnemo možemo slomiti nogu itd. Kako najbolje odgovoriti svim sigurnosnim rizicima koje fizički okoliš svakodnevno stavlja pred nas? Odgovor je, što se tiče birokracije koja će nam pomoći u svladavanju tog izazova i postizanja optimalne prevencije, već dan.
Ako se prošetate Zagrebom vidjet ćete kako je mentalna bolest odavno stigla i u Hrvatsku. Na ulazu u Maksimir stoji tabla da bi u šumi na vas moglo pasti stablo ili grana ( ako je stablo srušeno oko njega će uredno biti postavljene one policijske žute trake), ako se vozite pokraj Bundeka digitalna naprava reći će vam da smanjite brzinu (i ako se vozite ispod ograničenja), ležeći policajci (koji iz nekog razloga nisu sigurnosni rizik) leže na svakom koraku, na vremenskoj prognozi govore vam što trebate obući za taj dan, govore vam što jesti, što piti, kako sjediti, kako hodati, kako voziti bicikl, kako vježbati, kako se seksati, kako razgovarati, kakve žarulje trebate imati, da li smijete pušiti i koliko, kako ovo ili ono, djeca se smiju igrati samo u za to predviđenim prostorima i ne drugdje (jer je opasno) jer se jednostavno podrazumijeva da vi ne znate ništa i da morate biti pod stalnim nadzorom i pod stalnim naređenjima. Sko stvarno mislite kako je njima “tamo gore” uistinu toliko stalo do vaše sgurnosti, možda bi i trebali biti?
povezano:https://referendumprotiveu.wordpress.com/2011/10/04/mulci-s-glasackim-pravom-odvest-ce-nas-u-eu/
Aldous Huxley: Konačna revolucija, California, Berkeley, 1962.
Konačna revolucija, govor 20.03.1962, University of California, Berkeley
Moderator: Aldous Huxley, poznati esejist i pisac; u ljetnim semestrima obitava na sveučilištu u funkciji istraživačkog profesora (Ford fellow). G. Huxley nedavno se vratio sa konferencije na Institutu za istraživanje demokratskih institucija (engl. Institute for the Study of Democratic Institutions )u Santa Barbari gdje se rasprava fokusirala na razvoj novih tehnika za kontrolu i upravljanje ljudskim ponašanjem.
Tradicionalno je individualnu slobodu bilo moguće potisnuti primjenom fizičke sile, pozivanjem na ideologiju i manipulacijom čovjekovog fizičkog i društvenog okoliša; i u skorije vrijeme kroz manje sofisticirane metode psihološkog uvjetovanja (kondicioniranja).
Konačna revolucija o kojoj će g. Huxley danas govoriti tiče se razvoja novih bihevioralnih kontrola koje djeluju direktno na psiho-fiziološki organizam čovjeka; tojest mogućnosti zamjene vanjskih ograničenja unutarnjim porivima (engl. Internal compulsions). Oni koji su upoznati sa radom g. Huxleya znaju da je to tema koja ga zaokuplja već duže vrijeme. G. Huxley imat će izlaganje u trajanju od oko pola sata, nakon čeg će slijediti kratka diskusija i pitanja od strane naša dva panelista, gđe Lilian i g.. Johna Posta. Gospodine Huxley..
Hvala vam. Prvo, želio bih reći kako se konferencija u Santa Barbari nije bavila direktno kontrolom uma. Na konferenciji, dosad ih je bilo dvije, na Sveučilištu California Medical center u San Franciscu, gdje ove godine nisam sudjelovao, prije dvije godine vodila se ozbiljnija rasprava na tu temu. U Santa Barbari govorili smo o tehnologiji općenito i o efektima koje će tehnologija vjerojatno imati na društvo, te o problemima prijenosa tehnologije u nerazvijene zemlje.
Što se tiče problema konačne revolucije moderator je vrlo dobro sažeo stvar. Možemo reći kako su sve revolucije u prošlosti u osnovi bile usmjerene prema promjeni okoliša kako bi se promijenilo pojedinca. Postojale su političke revolucije, ekonomske revolucije. U vrijeme reformacije, religijska revolucija. Sve su, kako kažem, bile usmjerene ne direktno na ljudsko biće, nego na njegov okoliš. Kroz promjenu okoliša ostvarili ste i učinak na ljudsko biće. Danas smo suočeni sa onim što bi mogli nazvati konačnom revolucijom, gdje je čovjek u stanju djelovati direktno na um-tijelo svojih bližnjih. Naravno, neka vrsta direktne akcije na um-tijelo oduvijek je bila prisutna. No ona je uglavnom bila nasilne prirode. Tehnike terorizma dobro su poznate još od praskozorja i ljudi su ih koristili sa više ili manje uspjeha, ponekad vrlo primitivno, ponekad sa velikom vještinom postignutom metodom pokušaja i pogrešaka u pronalaženju najboljih načina za primjenu mučenja, zatvaranja i raznih ograničenja.
No kao što je mislim Thomas Hardy rekao prije mnogo godina: “sa bajunetama možete sve osim sjediti na njima”. Ako želite kontrolirati populaciju na neki dulji vremenski rok morate osigurati određenu dozu pristanka, sve je teže vidjeti kako čisti terorizam može funkcionirati unedogled. Može funkcionirati prilično dugo, no prije ili kasnije potrebno je uvesti element uvjeravanja, element utjecanja na ljude tako da pristanu na ono što im se događa. Čini mi se kako je narav konačne revolucije upravo u ovome: u procesu smo razvijanja čitave serije tehnika koje će omogućiti kontrolirajućoj oligarhiji, koja je oduvijek postojala i koja će pretpostavljam uvijek postojati, da ljude uvjeri da VOLE svoje ropstvo.
Ovo je čini se konačna malevolentna revolucija, i problem koji me interesira već dugi niz godina i o kojem sam prije trideset godina napisao roman, “Vrli novi svijet”; koji je u osnovi opis društva koje koristi sve u to vrijeme dostupne tehnike, i neke tehnike za koje sam pretpostavio da bi mogle biti upotrebljene za standardizaciju populacije, za izglađivanje ljudskih razlika kako bi se stvorilo masovno proizvedene modele ljudskih bića u nekoj vrsti znanstveno organiziranog kastnog sistema. Otad, s nelagodom sam primijetio kako je značajan broj mojih predviđanja od prije trideset godina postao stvarnost ili je u u procesu ostvarivanja. Veliki broj tehnika o kojima sam govorio postoje već sad. i postoji opći pokret u ovome pravcu konačne revolucije, u metodama kontrole pomoću kojih se ljude može natjerati da uživaju u stanju stvari u kojem po svim pristojnim standardima ne bi trebali uživati. Tojest, u uživanju ropstva.
Ovaj proces kako kažem traje već godinama. Ovdje bih želio usporediti parabolu Vrlog novog svijeta sa novijom parabolom Georgea Orwella u njegovoj knjizi 1984. Orwell je svoju knjigu napisao mislim između 1945. i 1948. kad je staljinistički režim bio u punom zamahu i u vrijeme kolapsa Hitlerovog režima. (opaska prevoditelja: Huxley koristi standardni način “diskreditacije” 1984.-e, koji se sastoji u tvrdnji da je Orwell ustvari pisao o “staljinističkoj Rusiji”, te kako je njegova knjiga samo odraz “onog” vremena, iako je težište 1984-e upravo na tehnikama kontrole uma i uživanju u vlastitom ropstvu. Orwell je i sam dao izjavu kako se ne radi o staljinističkoj Rusiji nego o općem trendu unutar intelektualne elite, kojoj je i sam pripadao) . Njegova knjiga kojoj se uvelike divim, knjiga velikog talenta i iznimne vještine, pokazuje buduću projekciju neposredne prošlosti, i neposredne sadašnjosti, buduća projekcija društva u kojem je kontrola vršena isključivo terorizmom i nasiljem nad um-tijelom pojedinca. Moja knjiga napisana 1932. u vrijeme kad je postojala samo blaga diktatura u obliku Mussolinija nije prožeta idejom terorizma te sam ja bio slobodan u mjeri u kojoj Orwell nije bio slobodan razmišljati o drugim metodama kontrole, nenasilnim metodama; mišljenja sam kako će znanstvene diktature budućnosti, koje će zasigurno postojati, vjerojatno biti mnogo bliže Vrlo novom svijetu nego 1984.-oj, ne iz nekih humanitarnih dilema znanstvenih diktatora nego iz razloga što bi model Vrlog novog svijeta vjerojatno bio znatno efikasniji.
Ako ste u stanju zadobiti pristanak ljudi na uvjete u kojima žive, stanje ropstva kao način života, s međusobnim razlikama izglađenim, i primijeniti principe masovne proizvodnje na razini društva (ljudskih bića) onda ćete, vrlo vjerojatno, dobiti mnogo stabilnije i trajnije društvo. Mnogo lakše za kontrolu nego u slučaju isključivog oslanjanja na palice, streljačke vodove i koncentracijske logore. Tako da je moj osobni osjećaj da je slika 1984.-e bila začinjena neposrednom prošlošću i sadašnjošću u kojoj je Orwell živio, no tadašnja prošlost i sadašnjost ne predstavljaju, po mojem mišljenju, vjerojatni smjer onoga što će se dogoditi; naravno nikad se nećemo u potpunosti riješiti terorizma, on će uvijek naći svoje mjesto.
(op.p. Paralele između 1984.-e i Vrlog novog svijeta mnogobrojnije su nego što je Huxley sam bio spreman priznati, sa glavnim razlikama u tome što se Huxley u maniri tipičnog tehnokrata više bavio tehnološko-tehničkim aspektima diktature i u maniri tipičnog aristokrata “visokom filozofijom” i pogledom “odozgora” sa razine “dobronamjernih” svjetskih kontrolora, dok je Orwell opisivao sličan sistem “odozdola”, sa ljudskog stanovišta onih koji su takvoj diktaturi podvrgnuti. Huxley je također “preskočio” prijelazno razdoblje koji bi vodilo ka njegovoj zamišljenoj utopiji, dok je kod Orwella naglasak stavljen upravo na to razdoblje. Huxleyeva knjiga gotovo je slikovnica u kojoj su svi “sretni”, a staromodni divljak je lud pa se sam sistem i ne čini odveć loš (puno seksa i ostalih igara, i tko čitajući Vrli novi svijet sebe svrstava u gama minuse?), dok Orwell odlazi mnogo dublje u mentalni sklop čitavog sistema i vladajuće oligarhije. 1984.-a je i po spisateljskoj koju klasu iznad Huxleyevog Vrlog novog svijeta, pa možda i tu treba potražiti razloge za toliko inzistiranje na “manje točnom” prikazu budućnosti od strane Georga Orwella (nekadašnjeg učenika). Originalno, 1949. Huxley je u pismu Georgu Orwellu napomenuo kako će se diktatura 1984. po njegovom mišljenju s vremenom razviti u Vrli novi svijet. Sadašnja sadašnjost s druge strane, sadrži elemente oba sistema)
No mislim da će diktatori, kako budu postajali sve više i više znanstveni, sve više zaokupljeni tehnički savršenim, savršeno upravljanim društvom, sve više biti zainteresirani za one tehnike koje sam zamislio ili opisao na osnovi postojećih stvarnosti u Vrlom novom svijetu. Tako da mi se čini kako ova konačna revolucija i nije tako jako udaljena, da mi, velik broj tehnika za uspostavljanje takve kontrole već je ovdje, i ostaje za vidjeti kada i od koga će biti primjenjene na velikoj skali.
Prvo, želio bih malo govoriti o poboljšanjima u tehnikama terorizma. Pavlov je došao do nekih vrlo profinjenih zapažanja kako na životinjama tako i na ljudima. Među ostalim, otkrio je kako se tehnike kondicioniranja (uvjetovanja), primjenjene na životinje ili ljude u stanju psihičkog ili fizičkog stresa, urezuju, takoreći, duboko u um-tijelo stvorenja, i da ih se kasnije užasno teško riješiti. Čini se kako su usađene mnogo dublje od ostalih oblika kondicioniranja. Ova je činjenica naravno otkrivena empirijski i u prošlosti. Ljudi su se koristili mnogima od ovih tehnika, no razlika između starih empiričkih intuitivnih metoda i naših metoda je razlika je između metode pokušaja i pogrešaka starih majstora i uistinu znanstvenog gledišta. Mislim da postoje stvarne razlike između nas i primjerice inkvizitora 16. stoljeća. Mi znamo što radimo mnogo preciznije nego oni i možemo proširiti svoje teoretsko znanje, možemo ga proširiti na mnogo šira područja i biti prilično sigurni kako ćemo proizvesti nešto što zaista radi. U ovom kontekstu želio bih spomenuti iznimno zanimljiva poglavlja iz “Battle for the mind (borba za um)” dr. William Sergeanta gdje opisuje kako su neki od velikih religijskih lidera prošlosti koristili Pavlovljevu metodu, govori konkretno o Wesleyevoj metodi proizvodnje preobraćenja koja se u osnovi bazira na tehnici podizanja psihološkog stresa do krajnjih granica govoreći o paklenom ognju i tako čineći ljude vrlo spremnima na sugestiju, i onda odjedanput olakšavajući stres nudeći nadu u raj; ovo je vrlo zanimljivo poglavlje koje pokazuje kako na čisto intuitivnim i empiričkim temeljima naturalni psiholog, kao što je bio Wesley, može otkriti Pavlovljevu metodu. Kao što kažem, mi danas znamo zašto ove tehnike rade i bez sumnje ih možemo, ako to želimo, odvesti mnogo dalje nego je to bilo moguće u prošlosti. I naravno, u nedavnoj povijesti pranja mozga, kako na ratnim zarobljenicima tako i na osoblju kineske komunističke partije vidimo da su Pavlovljeve metode bile sistematski primjenjivane i to sa iznimnom uspješnošću. Ne može biti sumnje u to da je primjenom ovih metoda stvorena ogromna vojska potpuno predanih ljudi.
Kondicioniranje je bilo usađeno nekom vrstom psihološke iontoforeze u samu dubinu ljudskih bića i bilo toliko duboko da ga se bilo gotovo nemoguće riješiti, i ove metode predstavljaju, mislim, stvarno poboljšanje starijih metoda terora metodama prihvaćanja od strane osobe podvrgnute terorističkom stresu, no u svrhu induciranja neke vrste voljnog pristanka i prihvaćanja vlastitog psihičkog stanja i okolnosti u kojima se nalazi.
Kako kažem postoji definitivni napredak, možemo reći, i u tehnikama terorizma. No onda dolazimo do ostalih, neterorističkih tehnika za proizvodnju pristanka i induciranja ljudi u ljubav prema svojem ropstvu. Mislim kako ovdje ne mogu govoriti o svima njima, jer ih ne znam sve, no mogu spomenuti one očitije metode, bazirane na nedavnim znanstvenim otkrićima, koje sada mogu biti korištene. Prve su metode povezane sa direktnom sugestijom i hipnozom. Mislim da danas znamo mnogo više o toj temi nego što je to prije bilo poznato. Ljudi su dakako oduvijek znali za sugestiju, i iako nisu znali za riječ “hipnoza” svakako su je koristili na različite načine. No danas raspolažemo mnogo većim znanjem koje možemo upotrijebiti na različite načine koji u prošlosti nisu bili mogući.
Na primjer, jedna od stvari koju danas sa sigurnošću znamo jest da postoje velike individualne razlike među ljudima u odnosu na njihovu sugestibilnost. Ovo je oduvijek bilo poznato no danas prilično točno znamo statističku strukturu populacije u odnosu na njenu sugestibilnost. Vrlo je zanimljivo pogledati podatke iz različitih polja, polja hipnoze, placeba, opće sugestije u stanju pospanosti ili lakog sna; svuda se pojavljuju slične brojke. Primjerice, iskusni će vam hipnotizer reći da je postotak ljudi koje je moguće hipnotizirati s najvećom lakoćom oko 20%, i da je isti postotak ljudi na drugoj strani ljestvice gotovo nemoguće hipnotizirati. No između leži velika masa ljudi koju je, s više ili manje poteškoća, moguće dovesti u hipnotičko stanje, i slične se brojke pojavljuju naprimjer i u administraciji placeba.
Veliki eksperiment proveden prije četiri godine u bostonskoj Općoj bolnici na post-operativnim slučajevima gdje je nekoliko stotina ljudi patilo od sličnih bolova nakon ozbiljnijih operacija; pacijentima su davane inekcije kad god su ih tražili jer se bol pojačala, i u 50% slučajeva inekcija je sadržavala morfij, i u 50% slučajeva destiliranu vodu. Oko 20% ljudi iskusilo je slično olakšanje od destilirane vode kao i od morfija. Oko 20% nije reagiralo na destiliranu vodu, i između su bili oni koji su iskusili nekakvo olakšanje ili su ga iskusili povremeno.
Sličnu distribuciju imamo i kod učenja u snu, ono što sam u Vrlom novom svijetu nazvao hipnopedijom. Nedavno sam razgovarao sa čovjekom koji proizvodi snimke koje ljudi mogu slušati u snu, a koje se bave time kako se obogatiti, boljim seksualnim životom, samopouzdanjem i slično. Rekao je da se ove snimke prodaju sa garancijom povrata novca i kako 15-20% ljudi ljutito piše kako uopće ne djeluju, i on im odmah vraća novac. S druge strane, preko 20% ljudi entuzijastično piše kako su sada mnogo bogatiji, kako je njihov seksualni život mnogo bolji itd. (smijeh) Ovo su savršeni klijenti koji će kupovati hrpe snimaka. Između su oni koji se žale kako nemaju baš dobre rezultate i njima šalje pisma ohrabrenja da ustraju, i općenito govoreći, oni dugoročno dolaze do nekih rezultata.
Mislim da na osnovu ovoga možemo vidjeti kako ljudske populacije možemo biti prilično jasno kategorizirati u odnosu na njihovu sugestibilnost. Vjerujem kako je ovih 20% isto u svim slučajevima, i također vjerujem kako uopće ne bi bilo teško prepoznati i identificirati one vrlo sugestibilne i one vrlo nesugestibilne, kao i one između te dvije krajnosti. Vrlo je jasno da kad bi svi bili vlo nesugestibilni organizirano društvo bi bilo nemoguće, a kad bi svatko bio vrlo sugestibilan diktatura bi bila apsolutno neizbježna. Imamo sreće da su umjereno sugestibilni u većini i tako nas čuvaju od diktature, ali dopuštaju formaciju organiziranog društva. No uzevši u obzir činjenicu kako je 20% ljudi vrlo sugestibilno (manjinska prava na zapadu i demokratske revolucije na bliskom istoku op.p) postaje vrlo jasno da je to stvar od ogromnog političkog značaja, naprimjer, svaki demagog koji je u stanju doseći veći broj tih 20% sugestibilnih ljudi i organizirati ih objektivno je u stanju srušiti vladu u bilo kojoj državi.
Mislim, na kraju krajeva, u proteklim godinama imali smo nevjerojatan primjer toga što se može postići efikasnim metodama sugestije i uvjeravanja u obliku Hitlera. Svatko tko je pročitao, naprimjer, Life of Hitler Alana Bullocka sa užasom se mora diviti ovom paklenom geniju koji je zaista razumio ljudske slabosti vjerojatno bolje od ikoga drugoga , i koji ih je iskorištavao svim dostupnim sredstvima. Mislim znao je sve, naprimjer, intuitivno je znao Pavlovljevu istinu da refleks usađen u stanju stresa ili umora (zato su glavni TV dnevnici navečer, popraćeni bombastičnom muzikom i uzbuđenim izvještavanjem op.p.) ulazi mnogo dublje nego uvjetovanje u neko drugo vrijeme. Ovo je razlog zašto su svi njegovi veliki govori organizirani noću. On o tome otvoreno govori i u Mein Kampfu, da je to samo iz razloga što su ljudi noću umorni i mnogo ranjiviji na moć uvjeravanja nego što bi to bili danju. I u svemu što je radio intuitivno je otkrio mnogo slabosti koje mi danas poznajemo, na znanstveniji način, mnogo jasnije nego on tada.
No mislim kako je ova diferencijalna sugestibilnost, ova podložnost hipnozi, nešto što se mora pažljivo razmotriti u kontekstu demokracije. Mislim, ako postoji 20% ljudi koje se može uvjeriti u gotovo bilo što, onda moramo vrlo pažljivo razmotriti korake kojima ćemo onemogućiti uspon demagoga koji će odvesti na ekstremna stajališta i organizirati ih u vrlo opasne vojske, sposobne srušiti bilo koju vladu. (tko je ovdje demagog ?)
Ovo je, kako kažem, na polju čistog uvjeravanja , danas znamo mnogo više nego u prošlosti i danas očito imamo mehanizme za multiplikaciju demagogova glasa i slike na prilično halucinacinatorni način, mislim, radio i televiziju, Hitler je intenzivno koristio radio i bio je u stanju istovremeno se obraćati milionima ljudi. Samo ovo stvara ogroman jaz između između modernog i drevnog demagoga. Drevni demagog mogao se obratiti samo onoliko ljudi koliko je bio u stanju doseći svojim glasom no moderni demagog može dodirnuti doslovno milione istovremeno i kroz multiplikaciju vlastite slike može postići halucinacinatorni efekt od ogromnog sugestivnog značaja.
Onda postoje različite druge metode koje hvala bogu još nisu bile korištene, no koje očito mogu biti upotrijebljene. Postoji naprimjer farmakološka metoda, ovo je jedna od stvari o kojima sam govorio u Vrlom novom svijetu. Izmislio sam hipotetsku drogu pod nazivom SOMA, koja naravno ne može postojati kao takva jer je istovremeno bila stimulant, narkotik i halucinogen, što je prilično nevjerojatno za jednu substancu. No kad bi upotrijebili više različitih substanci gotovo biste mogli dobiti sve ove rezultate već sad. Zanimljiva stvar kod novih supstanci, povijesno gledano, čovjek je oduvijek eksperimentirao sa psihoaktivnim kemikalijama, oduvijek želio odmor od samog sebe, i svaki prirodni narkotik, simulant, ili halucinogen bio je otkriven prije početka povijesti. Mislim kako ne postoji niti jedna psihoaktivna tvar u prirodi koja je otkrivena tek modernom znanošću.
Moderna znanost ima naravno bolje načine za ekstrakciju aktivnih principa iz ovih droga i otkrila je kako sintetizirati nove supstance izvanredne moći, no otkriće onih koji dolaze u prirodi izvršeno je od strane primitivnog čovjeka prije bog zna koliko stoljeća. Tako da je čovjek izgleda bio narkoman prije nego što je postao poljoprivrednik, što je vrlo zanimljiv komentar o ljudskoj prirodi.
No razlika kako kažem, između drevnih, tradicionalnih psihoaktivnih tvari i novih supstanci je ta da su one bile vrlo štetne a nove nisu. Čak ni alkohol, kako su mnogi ljudi otkrili nije potpuno bezopasan, dok su kokain, opijum i njihovi derivati uistinu vrlo štetni. Brzo dovode do ovisnosti, i u nekim slučajevima do fizičkog propadanja i smrti. Dok ove nove supstance, ovo je vrlo zanimljivo, mnoge od njih u stanju su proizvesti ogromnu revoluciju u mentalnoj strani našeg bića, i gotovo nemati učinka na fiziološkoj strani. Možete imati ogromnu revoluciju sa npr. LSD-25 ili novim sintetskim psilocybinom, aktivnom tvari iz meksičke svete gljive.. Možete imati ovu nevjerojatnu mentalnu revoluciju sa fiziološkim posljedicama kao od dva koktela. Ovo je vrlo neobičan efekt.
Dakako, istina je kako farmakolozi proizvode mnoga čuda gdje je lijek gori od same bolesti. Svake godine novo izdanje medicinskih udžbenika sadrži sve dulje poglavlje o iatrogenskim bolestima, tojest, bolestima uzrokovanim doktorima (smijeh). I ovo je vrlo točno, mnogi od ovih čudesnih lijekova u iznimno opasni. Mogu imati iznimne učinke, i u kritičnim sluačjevima ih svakako treba koristiti, no treba ih koristiti s krajnjim oprezom. No postoji čitava klasa droga s učinkom na središnji živčani sustavkoje mogu proizvesti ogromne promjene, smirenje, euforiju, energizirati čitav mentalni proces bez zamjetnih posljedica po ljudsko tijelo, i ovo meni predstavlja najiznimniju revoluciju. U rukama diktatora ove bi supstance mogle biti korištene bez rizika i rezultat bi bio, možete zamisliti recimo euforiju ljudi potpuno sretnih u najogavnijim uvjetima. Ove stvari su moguće. To je ono nevjerojatno, mislim na kraju krajeva ovo je istina i sa starim nesofisticiranim drogama. Sustanar je prije mnogo godina nakon čitanja Miltonovog raja primijetio, kaže :”Pivo kaže više nego ono što Milton piše o putevima božjim” (smijeh). I pivo je naravno vrlo jednostavna droga u usporedbi s novima. I svakako možete reći kako neki od novih psiho-energetskih napitaka i novih halucinogena mogu napraviti mnogo više nego Milton i svi teolozi zajedno u činjenju užasne tajne našeg postojanja podnošljivijom.
Ovo je mislim ogromno područje u kojoj bi konačna revolucija mogla vrlo dobro funkcionirati, područje u kojem se velika kontrola može postići ne kroz teror, nego kroz činjenje života mnogo ugodnijim nego što to zaista jest. Ugodnim do te točke, kako sam rekao prije, u kojoj ljudska bića mogu zavoljeti stanje stvari koje po bilo kakvim pristojnim ili razumnim ljudskim standardima ne bi trebali voljeti i ovo je po mojem mišljanju savršeno moguće.
Na kraju, dopustite da se osvrnem na jedan od novijih razvoja u sferi neurologije, implantaciji elektroda u mozak. Ovo je napravljeno u masovnim razmjerima na životinjama i u nekim slučajevima na psihički bolesnim ljudima. I svatko tko je gledao ponašanje štakora sa elektrodama postavljenim u različite centre mozga mora se zapitati što je sve moguće ako se toga dokopa neki diktator.
Ne tako davno vidio sam štakore na UCLA-u, dvije grupe njih, jednu sa elektrodama usađenim u centre zadovoljstva u mozgu, i tehnika se sastojala u tome da su imali polugu koja je uključivala vrlo slabu struju na kratak period, povezanu sa elektrodom koja je stimulirala centar zadovoljstva i ovo je očito bilo apsolutno ekstatičko iskustvo jer su štakori pritiskali polugu i do 18 000 puta dnevno (smijeh). Ako ste ih u tome spriječili na jedan dan, sljedećeg dana su pritiskali polugu 36 000 puta dok se ne bi srušili od potpune iscrpljenosti (smijeh). Nisu ni jeli, niti bili zainteresirani za suprotni spol i samo su stiskali polugu. Još zanimljiviji bili su oni štakori kod kojih je elektroda bila smještena na pola puta između centra za zadovoljstvo i centra za bol gdje je rezultat očito bio neka vrsta mješavine najljepše ekstaze i sprave za mučenje. I mogli ste vidjeti štakore kako gledaju u polugu kao da sami sebi postavljaju pitanje “biti ili ne biti” (smijeh), ali bi na kraju uvijek ponovno pritisnuli polugu. Ovo je bilo najviše zapanjujuće od svega.
U prošlom izdanju Scientific Americana primijetio sam zanimljiv članak o elektrodama u mozgovima pilića. Metoda je bila vrlo domišljata, u mozak usadite neku vrstu utičnice s maticom, i elektrodu je moguće zašerafiti dublje i dublje u moždano deblo i testirati u svakom trenutku u ovisnosti o dubini. Stvorenja nisu samo stimulirana žicom, opremljena su sitnim radio-prijemnikom tako da ih je moguće doseći na daljinu, mogu šetati po dvorištu i vi pritisnete gumb i stimulirate specifično područje mozga. Dobili biste fantastične pojave, gdje bi se usnula kokoš naglo ustala i potrčala, ili gdje bi aktivna kokoš naglo zaspala, ili bi sjela kao da će snesti jaje, ili borbeni pijetao koji bi naglo pao u stanje teške depresije. (smijeh) Sama slika potpune kontrole nad porivima je zastrašujuća, i u nekim slučajevima u kojima je ovo napravljeno na ljudskim bićima postignuti su uočljivi rezultati. Prošle godine u Engleskoj razgovarao sam sa Greyom Walterom, najpoznatijim zagovornikom EEG tehnika u Engleskoj, i ispričao mi je kako je vidio beznadne psihijatrisjke slučajeve s ovim stvarima u glavi, ovi ljudi patili su od nekontroliranih depresija, i imali su elektrode usađene u neku vrstu centra zadovoljstva u mozgu. U svakom slučaju, kad god su se osjećali jako loše, jednostavno bi pritisnuli gumb na bateriji u svom džepu i rekao je da su rezultati bili fantastični. Pacijenti bi se, ne znam koliko dugo, osjećali sretni i zadovoljni. I ovdje vidimo nevjerojatno revolucionarne tehnike koje su nam sada dostupne.
Sad, nadam se da je jasno kako ove tehnike nisu korištene osim eksperimentalno, no mislim da je važno upoznati se sa onim što se događa, što se dogodilo, i onda upotrijebiti određenu dozu imaginacije kako bi ekstrapolirali u budućnost stvari koje bi se mogle dogoditi. Mislim što bi se moglo dogoditi kad bi ove fantastično moćne tehnike iskoristili beskrupulozni ljudi na vlasti? Štobi se dogodilo, kakvo bi društvo dobili?
I tako dalje…
Aldous Huxley i sam je odigrao ključnu ulogu u popularizaciji opojnih droga i newage-a; njegova slika pojavljuje se i na jednom od albuma Beatlesa (čiju je muziku po nekim tvrdnjama pisao Theodor Adorno). Huxley je popularizirao i ideju prevelike populacije kao prijetnje slobodi i prosperitetu (da bi se taj problem “riješio” potrebna je očito- totalitarna država). Danas je LSD dopunjen DMT-om i vjerojatno nekim drugim supstancama, dok je newage poluslužbena religija UN-a, povezana s jedne strane sa ekološkim pokretom, a s druge sa transhumanizmom. Izniknula je čitava serija novih psihodeličnih proroka, od Joea Rogana, Terenca Mckenne, preko raznoraznih “znanstvenika” sve do “običnih” celebrity-a poput potpuno prolupalog Jima Carrey-a. Na tržište su puštene supstance za “bolje učenje”; ako odete kod liječnika za gotovo bilo koji problem ozbiljniji od obične prehlade (uključujući zadnji trimestar trudnoće) velika je vjerojatnost da ćete dobiti i neki sedativ tek toliko da bolje mirujete; u naprednim državama zapada učenike se redovito drogira ako predstavljaju ikakav problem u nastavi itd. nabrajanje bi vjerojatno moglo još potrajati no stati ću ovdje. Aldous Huxley bio je mlađi brat Juliana Huxleya- prvog generalnog direktora UNESCO-a i predsjednika britanskog eugeničkog društva, utemeljitelja humanizma i transhumanizma. Danas sveprisutni Richard Dawkins u principu je samo prepisivač stvari koje je Julian Huxley napisao prije više od 50 godina. Transhumanizam polako ulazi i u oko javnosti i guraju ga ljudi poput Raya Kurzweila, Kevina Warvicka, Huga de Garvisa, i mnogih drugih koje možete vidjeti na TED-ovim predavanjima, koja sve više nalazimo na raznim stranicama kao reference za “istinu”. Čipiranje- prvo u ruku pa onda u mozak, sastavni je dio čitave ideje transhumanizma, uz sveprisutno genetsko inžinjerstvo. Trenutno se postojeća tehnologija gura naravno u terapeutske svrhe, no kako se percepcija zdravlja bude mijenjala (recimo, u današnjoj psihijatriji, ako ste “nesretni” to je mentalna bolest zvana depresija, ili ako imate životnih problema.. znate već…da ne spominjem estetsku kirurgiju). Masovno se identificiraju geni koji daju x% “rizika” za neku bolest ili “bolest”, prevencija je u svačijim ustima, samo je pitanje vremena kada će se i danas normalna stanja početi liječiti, tojest čovjeka početi mijenjati “na bolje”, tojest na “zdravije”. Ovo je već započeto- sa čisto mentalne strane, unutar ODGOJNO-obrazovnog sustava raznoraznim građanskim, zdravstvenim odgojima, odgojima za demokraciju isl.
Nedavno smo imali i slučaj “bionički” poboljšanog čovjeka na svjetskom prvenstvu u atletici, sa svojim protezama od karbonskih vlakana. On je ušao u natjecanje jer nitko ne želi “diskriminirati” protiv invalida, a i njegova “poboljšanja” nisu bila radikalna, no pitanje je koliki će se hendikep u budućnosti smatrati hendikepom i koje poboljšanje “terapeutskim”? (dakako, nije on prvi sa “poboljšanjima”, ali je ovo prvi slučaj, pokusni balon za kojeg znam u kojem se “kiborga” gurnulo u mainstream za uspoređivanje sa “normalcima”) jer objektivno, svi mi koji 100 metara nismo u stanju otrčati za 11 sekundi bez obzira koliko trenirali možemo se smatrati hendikepiranima.. a oni koji su malo gluplji od onih pametnijih naravno zaslužuju “pomoć”. sve je samo pitanje referentnog okvira, a on je trenutno u fluksu. WHO je već odavno objavio kako zdravlje nije samo “odsutnost bolesti i nemoći” nego… što god oni kažu da jest. Zajednički nazivnik iza svega jest teorija, ili bolje rečeno IDEJA evolucije- društva, ljudske rase, ljudske svijesti, “ispunjavanja svojih viših potencijala”, napretka, visokih dostignuća, tojest neke više ljudske ili “nadljudske” svrhe. Prosječni wannabe vjerojatno smatra kako je to baš “njegova sudbina”, no istina je da je većina stanovništva smetnja na putu “stvarima koje dolaze”.
povezano:
http://zonasumraka.wordpress.com/2011/07/17/alan-watt-j-huxley-man-stands-alone/
Nebo će do 2020. biti “puno” co2
Pri sadašnjim razinama emisija, nebo će do 2020. godine biti “puno” co2 kaže nova studija u, gdje drugdje, nego u Žurnalu klimatskih promjena. Ovo je dakako još jedno od onih klimaktičnih predviđanja u neprestanom nizu nebuloza koje nose znanstvenu etiketu. Znanstvenici predlažu “izvlačenje” co2 iz atmosfere, geoinžinjering isl. Mjere, jer u suprotnom bi nam nebo moglo pasti na glavu?
Plinske emisije klimatskih promjena definitivno su u porastu i sve više smrde..
(reuters)
14. izdanje prestižnog Times-ovog Atlasa svijeta sadržavat će netočne podatke kako bi bolje prikazalo klimatske stvarnosti. Nakon što je u javnost izašla informacija kako se u Atlasu namjerava prikazati 15%-no smanjenje leda na Grenlandu u proteklih 12 godina, a koje se nije dogodilo, Jame s Delingpole napisao je kako će novi Atlas sa lica zemlje izbrisati Maldive, Tuvalu i velike dijelove Bangladeša kako bi bolje prikazao “emocionalnu istinu” o antropogenim klimatskim promjenama . Glasnogovornik Times-a David Rose izjavio je: “Ja imam doktorat sa Cambridge-a u Studijama klimatskih promjena i tonućih otoka (engl. Climate Change and Sinking Islands Studies) i znam o čemu govorim. Ako ne vjerujete meni pitajte mog prijatelja Johanna Harija koji me naučio svemu što znam o superirornosti emocionalne istine znad činjenicama. Sa zadovoljstvom mogu reći kako ovakav stav dijele i moji kolege u Times comprehensive Atlas Of The World. Oni razumiju da karte utemeljene na točnim geografskim mjerenjima pripadaju u viktorijansko doba dječjeg rada. Ono što trebamo danas su karte koje će promijeniti svijet koji se transformira u nešto što još nije, ali će postati ako ne djelujemo odmah.
Drugi dio ove pričice navodno je izmišljen, no sama činjenica da je danas moguće povjerovati u takvo nešto dobro svjedoči tome kako zdravi razum vrlo brzo gubi na cijeni
